Stranica 1 od 2 12 ZadnjiZadnji
Results 1 to 20 of 37

Tema: Hrvatske legende, bajke, priče...

  1. #1
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Hrvatske legende, bajke, priče...

    Dragi seljaci - trebam pomoć, a znajući kako ste domišljati, pametni, načitani....logičan ste izbor (ovo uopće nije laskanje)

    Dakle, riječ je o projektu za dokumentarno- animacijski serijal Hrvatske legende, bajke, priče (radni naslov) u nezavisnoj koprodukciji (Hrvatsko-Njemačka koprodukcija) i trenutno je u tijeku istraživanje kako terensko tako i ono arhivsko - tu vi upadate, a ono što vas trebam su vaša saznanja o legendama, bajkama i pričama vašeg kraja koje možda nisu općepoznate već su više lokalnog ili regionalnog karaktera. Ukoliko je moguće osim prikaza o čem je zapravo u legendi riječ i sve dodatne reference za istraživanje (linkovi na autore, poznavatelje teme, bibliografija ako je moguće, emailovi, br. mobitela, faksa.... sve što može pomoći u istraživanju bez obzira koliko je sitan detalj)

    Evo par primjera da znate na šta se odnosi:

    Ivana Brlić-Mažuranić:
    Priče iz davnine

    Kako je Potjeh tražio istinu
    Ribar Palunko i njegova žena
    Regoč
    Šuma Striborova
    Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
    Lutonjica Toporko i devet župančića
    Sunce djever i Neva Nevičica
    Jagor

    Tuga, Buga i Vuga
    Tuga i Buga (odn. Vuga) bile su dvije sestre koje su zajedno s još petero braće (Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat) u vrijeme bizantskog cara Heraklija (610-640) prevodile Hrvate iz Bijele Hrvatske (iza Karpata, najvjerojatnije oko Krakova u Poljskoj) na našu obalu, odn. Balkanski poluotok. Ova legenda spominje se u većini literature o povijesti Hrvata koja ju prenosi iz djela nastalog sredinom 10. stoljeća - "O upravljanju carstvom" Konstantina Porfirogeneta.

    Literarnu obradu ove legende nalazimo u djelima:
    - Gjalski, Ksaver Šandor. Dolazak Hrvata. Zagreb, 1973.
    - Mayer, Milutin. Dolazak Hrvata : povijesna pripovijest iz VII. vijeka. Zagreb, 1995.
    - Tica, Milka: Sunčeva djeca : legende o Hrvatima. Zagreb, 1994.

    Izvori za daljnje proučavanje:
    1. Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb, 1995.
    2. Katičić, Radoslav. Uz početke hrvatskih početaka : filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju. Split, 1993.
    3. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata : od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća : knjiga prva. Zagreb, 1988.
    4. Macan, Trpimir. Povijest hrvatskoga naroda. Zagreb, 1992.
    5. Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1990.

    Kletva kralja Zvonimira



    Kralj Zvonimir bio je jedan od najboljih kraljeva.
    Postene je pomagao, a neposhtene progonio. Nije mogao podnositi nepravdu. Dobri su ga voljeli, a zli mrzili. Zemlja je bila sretna, bogata, a gradovi
    puni zlata i nakita. Nisu se bojali ubogi da ce im oteti bogati. Nisu
    se bojali slabi da ce im uzeti jaki, ni sluga da ce mu gospodar uciniti
    nepravdu. Kralj Zvonimir ih je sve shtitio. Kako sam nije nepravedno
    stjecao, nije to ni drugima dopushtao.

    Veliko blagostanje bilo je kako u Zagorju, tako i u Primorju za vrijeme pravednog kralja Zvonimira. Zemlja je bila tako bogata i puna svakojakog blaga, da je
    bilo vishe vrijedna nakita na djevojkama, mladicima i konjima nego
    drugdje na cijelom imanju. Obilovala je Zvonimirova kraljevina rakoshi.
    Nikoga se nije bojala, niti joj je tko mogao nauditi, osim gnjeva
    Gospodina, jer zapisano je: "OCI ZOBASHE KISELO GROZDJE, A SINOVIMA
    ZUBI UTRNUSHE..."

    Cesar rimski uz odobrenje sv. oca pape
    poshalje u to vrijeme glasnika s porukom kralju Zvonimiru: "Brata
    nasheg, dostojnog kralja Zvonimira, molimo da okupi gospodu i sav narod
    svoje poshtovane kraljevine pa da im svima procitate ovu poruku i da
    nam date na znanje volju svoju i odluku vitezova i barona s voljom
    gospodstva vasheg."

    Sveti kralj Zvonimir, nakon sto je primio poruku Svetog oca i cesara rimskog, sazove kod Pet crkvi na Kosovu polju zbor.
    Okupljenim dostojanstvenicima i narodu slavni i dobri kralj Zvonimir procita
    poruku s voljom Sv. oca pape i rimskoga cesara: "Brata nasheg,
    dostojnog kralja Zvonimira, molimo da s gospodom i narodom zemlje i
    kraljevstva njegova odlucite, da li uz pomoc ostale gospode krscanske
    pristajete k nashoj volji, koja je s dopushtenjem Bozjim i Sina
    Njegova, koji je porodjen od Djevice Marije, trpio, krv prolio i ubijen
    na krizu, cija je smrt bila za otkupljenje svijeta. Dopushtenjem
    njegovim, pomocu u Njega vjerujucih, odlucili smo osloboditi mjesta
    koja je za nashu ljubav okrvavio."

    Kad su to culi "nevjerni Hrvati", koji su - ne mnogo prije, s nemilostivim sinom i oruzjem u ruci prognali iz zemlje dragog svoga gospodina kralja Radoslava, ne
    dopuste mu poruku do kraja procitati. Skoce i ne samo da ne pristanu na
    dostojnu molbu Sv. oca pape i cesara rimskog da sveta mjesta iz
    poganskih ruku oslobode, vec poceshe vikati na dobroga kralja, tuzeci
    se i vapijuci da vishe nece nikad vidjeti djecu, zene i domovinu svoju.
    "Bolje da jedan umre, nego toliki narod!", vapili su kao psi.
    "Bolje da on sam pogine, nego da nas iz djedovine nashe odvede radi Boga daleke krajeve osvajati!"
    I kao psi kad idu na vuka lajuci, tako oni krenushe na kralja Zvonimira.
    Nisu mu dali da dodje do rijeci, nego galameci izvade oruzje i poceshe
    ga sjeci.

    Ispushtajuci dushu, lezeci sav u krvi, prokle poshteni
    kralj Zvonimir nevjerne Hrvate, da nikada ne bi imali gospodara svoga
    jezika.



    SVAROG

    Prema najstarijim predajama, stari Hrvati su sebe nazivali Sunčevim narodom, odnosno Sunčevim ratnicima.
    U početku nije bilo ničega, postojao je Pramrak, more i tamno nebo. Jedina postojeća stvar je bila Prajaje u kojem je počivao Svarog, bozanski tvorac.

    Pod utjecajem životnih sila, jaje se raspuklo i stvorilo svijetlost.
    Pokrenula se sila koja je stvorila svijet, od Svarogove sjene rodio se Crnobog, bog zla i patnje.
    Oni su oboje bili sile bez oblika, pa su stvorili svoje dvojnike.
    Svarogov dvojnik bio je Volos, a Crnoboga Ert.
    Svarog je pomoću zlatnog praha sa dna mora stvarao sav život i svijet, stvorio je sunce i mjesec.
    U moru je nastao Vodan, bog mora.
    S nebeskih je visina pala donja ljuska Prajajeta i razbila se u tisuće komada.
    Od tih komada nastali su razni divovi i patuljci, sva magična bića.

    Od gornje ljuske Prajajeta nastalo je Drvo svijeta, jasen
    koji je odvojio nebo od zemlje, u njegovoj krošnji nalazi se Nav, stan
    bogova. Nav se sastoji od Svitogorske gore i Doma junaka.


    Svitogor je grad bogova.
    Svarogov dvor se uzdiže do sedmog neba, najviših nebesa u Navu.
    Iz Svitogora vode dvoja vrata, jutarnja vrata čuvana od Ogara i večernja
    vrata koja otvaraju mrak, čuva ih Zagar. Obojica su božanski divovi s
    psećom glavom.

    Dom junaka je najveća i najsjajnija dvorana u Svitogoru.
    U sredini je prijestolje Svarogovo, sa strane su Perun-bog groma i Svantevid-bog sunca, te ostala božanstva.
    Gosti su ratni junaci koji su za vrijeme života pridonijeli svom narodu, njihove djeve, te vile bojovnice.


    Na suprotnom kraju Drveta svijeta nalazilo se carstvo Crnoboga.
    Trtar koji je stalno u mraku. U čeličnim dvorima žive mu pomoćnici Morana i
    Bijes,te njihov opaki sin Bjesomor- božanstvo smrti i mahnitog bijesa.
    Morana je boginja smrti i zime, a ponekad iz prelijepe djevojke mijenja
    oblik u ružnu staricu Baba Jagu.

    Pomoćnici Crnoboga, oblici koje uz uzima Ert su Ognjeni zmaj i Demonski jahač,
    crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena lovačkim psom i odlazi u
    lov na duše prokletih i zlih ljudi.

    U davno vrijeme zemljom su vladali divovi Ognjan, Svitogor i Leđan. Svitogorovi divovi bili su u dobrom odnosu s bogovima, dok su im ostali bili zavidni. Kad je Leđan na prijevaru ubio Svitogora, od njegovog tjela je nastala planina koju
    je Svarog odnio u nebo, te je nazvao Svitogorska gora.
    Leđan je postao vladar i ponašao se vrlo okrutno pa su ga mnogi divovi napustili
    i ušli u savez sa bogovima i porazili Leđana te ga otjerali na sjever.
    Svarog je imao ženu, divku Koledu iz čije ljubavi su nastali Perun-bog groma i
    oluje, Svantevid-bog sunca i lukavi Tatomir koji je bio bog mjeseca.
    Četvrti Svarogov sin nastao je kada je Svarog zadovoljan uzdahnuo
    gledajući zemlju, nastao je Stribor-bog vjetra.


    Svarog je stvorio prvog muškarca tako što je udahnuo ljudski duh starom stasitom hrastu, a ženu iz krošnjate lipe.
    Ratno savezništvo divova i bogova nije dugo trajalo, divovi su se uzoholili i pobunili protiv bogova.
    Borba s divovima trajala je dugo. Perunu su se u borbi pridruzili Svantevid, Gerovit, Tatomir i ostali.
    Bojana je bila boginja pobjede, a Gerovit bog rata i razaranja, utjelovljenje
    smrti i sile, jurio je na crnom pastuhu, bio je opasan sa sedam mačeva,
    i okružen jatom zlokobnih vrana. Pošto je mnogo ljudi koji su se borili
    na strani bogova pogibalo, Svarog je poslao lukavog Tatomira, koji je
    nagovorio vođu vojske divova Kornata da vode bitku u moru.

    Kornat je pristao na to, ali nije uvidio varku; u moru nije bilo lako doći do
    kamenja, njihovog oružja, pa su bogovi dotukli divove koji su padali i
    od njihovih tjela nastala su brda. Na taj način nastali su otoci
    Kornati, od tijela Kornatove divovske vojske.
    Također su divovi Snježnik, Klek, Orjen i Troglav imena danasnjih hrvatskih planina;
    Orjen je planina koja se nalazi sa današnje crnogorske strane naše
    granice, iznad Boke kotorske u kojoj su kroz povijest uvijek živjeli
    mnogobrojni Hrvati.


    Legenda o Morčićima

    Legenda koja objasnjava sto su to i kako su nastali Morcici, likovi
    s turbanima koji su danas ne samo tradicionalna rijecka maska, vec
    i motiv originalnog rijeckog zlatnog nakita, kaze da pojam Morcica
    datira iz vremena rata protiv Turaka.

    Turci su se u to davno dobautaborili na Grobnickom polju, iznad Rijeke, i Rijecanima je prijetila opasnost od njihova napada.
    No, knez Petar Zrinski odapeo je strijelu s Gradine i pogodio turskog
    pasu ravno u sljepoocnicu. Turci su se na to dali u bijeg.
    Tijekom opsade su Rijecani upirali oci k nebu i molili Boga da kamenje s
    neba pobije Turke. I zaista, pri bijegu Turke je s neba zasula kisa
    kamenja i zatrpala mnoge od njih, tako da su za njima ostali samo
    turbani.
    U znak sjecanja na taj dogadjaj, uslisane molitve i pobjedu
    nad Turcima, Rijecani su svojim zenama darivali nausnice s motivom
    crne glave pokrivene turbanom.
    Tako je nastao najprije rijecki nakit s motivom "Morcica" (moro = crno, crnac; od toga "morcic" u cakavskom dijalektu = crncic), a potom je to postao i motiv
    karnevalske maske i zastitni znak grada Rijeke.

    Legenda o picokima

    Legenda govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana ponosnih na svoju
    povijest, na svoj nadimak i svojeg pijetla koji je danas
    najzastupljenije heraldičko obilježje ovog kraja.

    U vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu, Ulama-beg
    je naišao na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke
    branitelje, te se odlučio na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja
    vojske i skonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio da nije bilo
    mudrosti i lukavosti Đurđevčana.
    Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi hrane doista nestalo. Ostao je
    samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok).
    Ovaj preostali "zalogaj" nije dakako mogao nahraniti ljude. U takvoj
    gotovo bezizlaznoj situaciji, jedna starica predlaže kapetanu grada da
    se pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.
    Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada
    mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od
    opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane
    naziva "Picokima".



    staroslavenske legende


    Velikom seobom Starih Slavena, naših dalekih predaka, i njihovim doseljavanjem na naše prostore, donesena je jedna posebna kultura i religija. Vremenom se ona stapala sa starosjedilačkim narodima, a nakon primanja krscanstva stara vjera je sve više protjerivana i polako tonula u zaborav. Veliki dio raskošne
    slavenske mitologije je zauvijek zaboravljen. Ipak u svijesti naroda
    kroz nazive određenih mjesta i gradova, kroz stare legende, priče i
    pjesme, kroz neke spomenike i rijetke kronike stranih putnika sačuvani
    su neki tragovi. Ono što danas znamo sakupljeno je pomnim proučavanjem
    stručnjaka i većim dijelom svodi se na maglovite pretpostavke.
    Sva
    vjera Starih Slavena i njen kult proizašli su iz prirode, što znaèi da
    su kao i veæina paganskih naroda obožavali Sunce, Mjesec, zvijezde,
    munje, oblake, vatru... Zna se da su veoma èesto prinosili žrtve svojim
    božanstvima, kronièar Prokop Cezarec o tome kaže: "Ne znaju za sudbinu
    i ne dopuštaju da ona igra ikakvu ulogu u ljudskim stvarima. Kada im
    usljed bolesti ili rata priprijeti opasnost od smrti, oni se zavjetuju,
    ako se spase da æe odmah prineti bogu žrtvu. I èim se spase, oni to
    doista i èine i vjeruju da su tom ponudom bogu sebi život otkupili.
    Osim toga oni obožavaju rijeke, nimfe i druga božanstva i za vrijeme
    žrtvovanja oni gataju." Božanstva se nekada javljaju u ljudskom obliku
    da bi zadovoljili svoje erotske potrebe sa ženama i djevojkama (kao
    demon Trojan) što je èesta pojava u svim mnogobožaèkim religijama. Žene im se rado predaju jer se zna da najbolji junaci potièu od bogova,
    demona, zmajeva i vila.
    Od životinja su poštovani vol, pijetao, zmija i vuk, jer se u njih vrlo èesto pretvaraju ova božanska biæa.
    Geneologija slavenskih božanstava je vrlo neodreðena i vrlo je teško
    obuhvatiti i dokazati. Nebo je bilo povrh svega i bogovi su obitavali
    na njemu, vjerovatno zato što se ono nije moglo uhvatiti ni dostiæi.
    Nebo je sve obuhvatalo i okruživalo, bilo je sveprisutno. Prema svim
    pronaðenim izvorima nije sporno da su imali jedno panslovensko vrhovno
    božanstvo, meðutim, razlièiti kronièari izdvajaju razlièite bogove tako
    da nije baš jasno da li je vladar slavenskog Olimpa bio Svarog, Perun
    ili Svetovid.Ovdje su neka božanstva za koja je sigurno da su
    obožavana, kao i njihova osnovna svojstva i moæi.

    SVAROG
    - On je praotac svjetlosti i toplote, prastvoritelj neba pod èijim
    svodom se sve raða i dogaða. Pored toga što je praotac zemlje i
    svjetlosti, on gospodari svim rodom i plodom na zemlji. On je vrhovni
    bestjelesni bog i prema tome nema utjecaja na materijalni svijet, ali
    vrši ogroman uticaj na volju drugih bogova. Njegov sin je Dažbog, kralj
    Sunca, a pored toga njegova djeca su još i vatra, odnosno, oganj koji
    predstavlja Svarožiæa, zatim Mjesec i zvijezda Danica. Ostaje mutno da
    li je bog sunca bio Dažbog ili Svarožiæ.

    PERUN - To je
    opštepoznati slavenski bog koji je poznat kao gospodar munje i groma,
    on je najviše spominjan bog i najviše se održao u folkloru. Predstavlja
    burno olujno nebo i grmljavinu (kao Zeus kod Grka ili Tor kod Germana).
    On je bog koji udara i krši, takoðe oznaèava i kišu. Ljetopisac
    Gvanjini opisuje kakva mu je pažnja bila pridavana: "U poèast ovog
    idola goraše i noæu i danju vatra naložena od hrastovih drva. Ako se
    nepažnjom slugu, koji je moraju èuvati, ova vatra ugasi, svi bi bez
    ikakve milosti bili osuðeni na smrt."

    SVETOVID -
    Njegova proricanja su najizvjesnija, njegov hram je prvenstveno bio
    proroèište kojem su svi godišnje prinosili otkupe u žrtvama. Ovaj bog
    je najsjajniji po pobjedama, sve slavenske pokrajine su ga poštovale i
    slale danak njegovom proroèištu. Èak ni u ratu ništa nije smjelo
    uprljati ulaz u hram. Svetovid je onaj koji zna i vidi sve na svijetu.
    Njegov kip je opisivan kao idol sa èetiri glave, dvije sprijeda a dvije
    s leða; u desnoj ruci je držao rog, a u lijevoj luk. On vidi na èetiri
    strane svijeta i njegov um nadmašuje sva vremena jer poznaje prošlost,
    sadašnjost i buduænost. Njegov raskošni hram pravljen je od rezbarenog
    drveta. Protivno obièaju, svecenik koji je jedini imao pravo uæi u
    svetilište nosio je jako dugu bradu i kosu, i nije smio disati dok je
    unutra da ne bi èovjeèijim dahom okužio božanstvo. Sveštenici Svetovida
    su tumaèili proricanja i èitali sudbinu. Ovaj bog je svojim
    sljedbenicima davao svega u izobilju a za druge je bio bog rata i
    poraza (naroèito prema krscanima). "Naroèito poštovanje prema Svetovidu
    pokazivali su Slaveni na taj naèin što su godišnje po jednog krscanina,
    koga su kockom odreðivali, njemu žrtvovali," zapaža Spasoje Vasiljev.
    Vjerovalo se da Svetovid noæu uzjaše bijelog konja i progoni
    neprijatelje Slavena.

    TRIGLAV- On je oblaèio polja
    travom i šume lišæem, takoðe je vladao plodovima zemlje. Postoji oèita sliènost izmeðu Triglava i Svetovida. On ima tri glave na kojima su povezane oèi i usta povezom. Pretpostavlja se da bi to moglo da
    simbolizira tri carstva (nebo, zamlju i pakao), a poveze je nosio da ne
    bi saznao ljudske grijehe. Triglav je takoðe dobar prorok i prorokuje
    preko njemu posveæenog crnog konja. Tog konja niko nije smio dotaknuti
    Smatralo se da je Triglav izuzetno sklon ljudima.

    VOLOS (Veles) - To je bog plodnosti, podzemnog svijeta i zaštitnik životinja odnosno stada i stoke. I on je bog ratnik.
    STRIBOG
    - To je bog rijeènih tokova i potoka nabujalih od kiše, bog vodenih i
    zracnih strujanja. On donosi hladne vjetrove, bure i nevrijeme, on je
    bog leda i mraza.

    MOKOŠA - Zlo žensko božanstvo koje se
    èesto spominje uz ostale bogove. Vjerovalo se da ona obilazi kuæe i
    nadgleda prelje. Njen kip je izgledao kao strašna nakaza sastavljena od
    razlièitih dijelova životinjskih. Ona oznaèava muke i nevolje, ružna je
    i gadna i simbolizuje sve èovjekove strasti.

    TROJAN -
    Vjerovalo se da u svakom starom i napuštenom gradu živi slavenski bog
    ili demon Trojan. Po narodnim prièama to je demonsko biæe koje živi u
    zamku u šumi, a noæu obilazi i obljubljuje djevojke i žene. Bojao se
    Sunèevih zraka jer su ga mogli spržiti.

    RUDJEVID, JAREVID, PEROVID -
    Ova božanstava se uzgredno spominju kao bogovi sekundarnog znaèaja, to
    su lokalni bogovi. Ruðevid je imao sedam glava i osam maèeva (sedam je
    nosio oko pasa, a osmi u ruci) iz èega se jasno vidi da je u pitanju
    bog rata. Jarevid je bio bog srdžbe, jarosti i rata. Njegov štit koji
    je visio u hramu (prekriven zlatnim ploèicama), niko nije smio dotaæi,
    kad su išli u rat nosili su ga pred sobom uvjereni u pobjedu. Jedan
    zarobljeni njemaèki svecenik im je pobjegao tako što je u hramu zgrabio
    štit i dok je bježao niko ga nije smio dotaæi. Perevid je imao pet
    glava i svoj hram. Moguæe je da su ovi bogovi varijante Svetovida zbog
    nastavka -vid, koji sadrže u imenima.

    PRIPEGOLA (Podaga)
    - To je bog zlih djela, onaj koji sasvim uništava i razara, dakle bog
    razaranja i smrti (vjerovatno samo za svoje neprijatelje). On je
    zaštitnik poljskih radova i usjeva, bog lovaca i vremena. U jednoj
    poslanici arhiepiskopa Adelgota navodi se da Slaveni krscanima sijeku
    glave i prinose ih bogu Pripegali kao žrtvu. Pred hramovima drže pune
    pehare krvi jer se bogovima dopada krscanska krv.

    CRNOBOG -
    To je Djavo ili bog zla. Slaveni su imali obièaj da se na gozbama
    obreðuju jednim peharom u ime bogova dobra i zla. Smatrali su da sve
    dobro dolazi od dobrog boga a sve loše od zlog. Crnobog je jedini koji
    stoji nasuprot drugim moænim bogovima koji su skloni ljudima, jedini on
    im èini zlo.

    MORANA - Boginja zime i smrti. Ona
    predstavlja mrtvu prirodu, hladni vjetar i snijeg. Sjeæanje na Moranu
    ili Moru se oèuvalo do danas u narodnim vjerovanjima.

    VUKODLAK, BESOMAR
    - Vjerovalo se da zla duša koja uðe u vuka postaje Vukodlak. Ovo je
    bilo povezano sa vjerovanjem da se duše zlih ljudi poslije smrti
    pretvaraju u pojedine životinje - povampire se. Vjerovanje u Vukodlaka
    je rasprostranjeno kod svih Slavena. Prema nekim hronikama, slovenski
    susjedi su bili ubijeðeni da se svi Slaveni u ponekad pretvaraju u
    vukove. Vukodlak izlazi iz groba, davi ljude po kuæama i pije im krv.
    Može se provuæi kroz najmanju rupicu. Otkriva se tako što se prevodi
    vrani konj bez biljega preko groba jer on ne smije preæi preko
    Vukodlaka. Kada ga pronaðu izbodu ga glogovim kolcem i bace u vatru da
    sagori. Besomar je demon grozote i odvratnosti.

    VESNA, DEVANA -
    Vesna je boginja koja se sa sigurnošæu stavlja u slovenski Panteon. Ona
    predstavlja dolazak vedrog godišnjeg doba, proljeæa. Ona svojom
    ljepotom oznaèava svjetlost i jasnoæu. I za Devanu se povezuju slièna
    svojstva, i ona bi mogla biti boginja proljeæa ili plodnosti.

    VILE
    - Spomenici koji potièu još iz VI vijeka govore o tome da su Slaveni
    obožavali vile. One su niža mitska biæa, prelijepe žene prekrasnog lica
    i stasa sa divnom do zemlje dugom crnom ili zlatnom kosom u kojoj leži
    sva njihova moæ. One su vjeèito mlade i nose tanke prozraène haljine
    koje obièno kriju kozje noge. Neke vile imaju i krila i sve veoma
    lijepo pjevaju. Vjeruje se da duše nesretno umrlih djevojaka postaju
    vile. Znaju odlièno da lijeèe i vidaju travama, ali ako ih neko
    uvrijedi spremne su da èine zlo ljudima.

    Interesantno je da su
    svi slavenski bogovi ujedno i bogovi rata. Oni su, u stvari, ratoborni
    zaštitnici kraja u kojem su najviše poštovani. Dobri su prema svojim
    poklonicima, ali su razjareni ratnici prema svim protivnicima svog
    naroda. Još jedna neobiènost vezana za slavenska božanstva je da su se
    po vjerovanju èesto pojavljivali meðu ljudima, uzimali su oblik
    prosjaka, putnika ili, životinja. Mnogo slavenskih predanja i rituala
    prisilno je pretopljeno u krscanske obrede kojih se i danas
    pridržavamo. Zahvaljujuæi tome, ipak smo naslijedili nešto od onog
    iskonskog predanja naših predaka.







    Starohrvatska bozanstva:

    Bjesomor - knez Trtara, tamne strane, sin Morane i Erta

    Bojana - boginja pobjede, opasana mačem i lovorovim vijencem

    Crnobog - vladar podzemlja, vrhovni bog zla nastao od Svarogove sjene pri stvaranju svijeta

    Ert - materijalizirani oblik Crnoboga, može mijenjati oblik

    Demonski jahaè - oblik kojeg uzima Ert kada odlazi u lov na duše mrtvih koje lutaju svijetom

    Dom junaka - najveæa i najsveèanija dvorana u Svitogoru u koji su dolazili poginuli ratni junaci i ostali zaslužni Hrvati

    Drvo snage - sveta lipa od koje je nastala prva žena

    Drvo svijeta - njime je prikazano ustrojstvo svijeta, korijeni sežu do carstva Crnoboga, a u krošnji se nalazi Nav,

    svijet bogova, predstavlja ga jasen.

    Drvo istine - sveti hrast od kojeg je nastao prvi muškarac

    Gerovit - bog rata i ratnih razaranja, okrutan je dok u miru postaje kovaè oruzja, opasan je sa sedam maèeva i u
    pratnji vrana, u danasnjem Gorskom kotaru mjesto Gerovo je dobilo ime po njemu

    Hajdi - krilati vilinski glasnici sudbine, u današnjem Gorskom kotaru nalazi se peæina Hajdova hiža, iznad sela Grbajel

    Krilas - konj pratilac Svantevida

    Lada - božica ljepote i ljubavi

    Leðan - vladar zlih divova koji donose zimu i led

    Morana - boginja smrti, zime i ljubavne nesreæe, može mjenjati oblik

    Nav - stan bogova u krošnji Drveta svijeta

    Ogar - božanski div sa psolikom glavom, èuvar jutarnjih vrata

    Ognjeni zmaj - oblik koji uzima Ert

    Perun - bog groma i oluje

    Pratama - postojanje prije nastanka svijeta, more i tamno nebo

    Radogost - bog gostoprimstva

    Rujimir - bog vina i sveèanosti

    Stari - prastanovnici podruèja koje su naselili Hrvati, najvjerojatnije se misli na Kelte

    Stribor - bog vjetra, nastao od Svarogovog daha

    Sunèevi ratnici - naziv za Hrvate, koji su najviše obožavali boga Svantevida kao najmoænijeg i njihovog spasitelja

    Svantevid - bog sunca, najmoæniji od svih ratnika, oružje mu je magièni ognjeni maè

    Svarog - vrhovni bog, tvorac neba i zemlje

    Svitogor - najveæi div, saveznik Svaroga, od njegova tijela nastala Svitogorska gora

    Tatomir - bog mjeseca, istièe se lukavstvom, u pratnji vukova i lisica

    Temnava - otok smrti na kojem se nalaze èelièni dvori Erta

    Trtar - podzemni svijet u kojem vlada Crnobog

    Vesna - boginja proljeća

    Vile bojovnice - stanovnice gorskih potoka, predvodile su ratnike u bitkama

    Vodan - bog voda, nastao od Svarogova odraza u Pramoru, oružje mu je trozub

    Volos - Svarogov dvojnik, bog prirode i rogatih životinja, u današnjem Hrvatskom primorju nalazi se mjesto Volosko koje je po njemu dobilo naziv

    Zagar - psoglavi božanski div, èuvar veèernjih vrata

    Zora - božica donositeljica jutarnjeg svijetla

  2. #2
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Ovdje smo više bili Slaveni nego samo Hrvati al nema veze, nije na odmet...

    Izvor: Wikipedia


    Slavenska mitologija

    Slavenska mitologija i slavenska religija razvijale su se kroz otprilike 3,000 godina. Pretpostavlja se da neki njeni dijelovi dolaze iz neolitika, ili čak mezolitika. Ova religija posjeduje brojne zajedničke značajke s ostalim religijama koje su potekle od protoindoeuropske religije.

    Izvori
    Ne nalik grčkoj ili egipatskoj mitologiji, ne postoje izvori iz prve ruke o proučavanjima slavenske mitologije. Unatoč nekim kontroverznim teorijama (primjerice, Velesova knjiga), ne može se dokazati kako su Slaveni imali ikakav oblik pisma prije kristijanizacije; iz tog razloga, sva njihova vjerska uvjerenja i tradicije vjerojatno su prenošene usmenim putem s generacije na generaciju, i potencijalno se zaboravile nakon stoljeća koja su uslijedila pri dolasku kršćanstva. Prije toga, oskudni spisi o slavenskoj religiji zapisani su od strane neslavenaskih kršćanskih misionara koji nisu bili zainteresirani i/ili objektivni u opisivanjima poganskih uvjerenja. Iako su pronađeni arheološki ostatci staroslavenskih svetišta i oltara, ona ne govore mnogo više od toga da potvrđuju postojeće povijesne zapise. Dijelovi starih mitoloških uvjerenja i poganskih festivala žive i dan danas u običajima, pjesmama i pričama svih slavenskih naroda. Rekonstrukcija drevnih mitova iz ostataka koji su preživjeli u narodu kroz tisuće godina težak je i složen zadatak koji često odvede istraživače u krivom smjeru, što može dovesti do pogrešnih tumačenja, zabluda ili čak potpunih krivotvorina.
    Pisani izvori
    Ne postoje pisani izvori o slavenskoj mitologiji prije rascjepkavanja protoslavenskih etničkih grupa na zapadne, istočne i južne Slavene. Moguća iznimka možda je kratki zapis u Herodotovoj Povijesti, gdje spominje pleme Neuri na dalekom sjeveru, čiji su se ljudi, kako Herodot veli, pretvarali u vukove nekoliko dana svake godine. Neki istraživači protumačili su ovo kroz vjerovanja slavenskih naroda u vukodlake, dok ostali smatraju kako je Herodot govorio o drevnim slavenskim karnevalskim festivalima, kada su grupe mladića lutale selima noseći maske. Ipak, utvrđivanje identiteta "Neura" s protoslavenima ostaje kontroverza.
    Prvi konačan spomen Slavena i njihove mitologije u zapisanoj posvijesti učinjen je u 6. stoljeću od strane bizantskog povjesničara Prokopija, čije je djelo Bellum Gothicum opisivalo uvjerenja stanovitog južnoslavenskog plemena koji je prešao rijeku Dunav u samo dva dana. Prema Prokopiju, ovi su Slaveni štovali jednog boga, gospodara svega, koji je stvorio grom i munje. Iako Prokopije ne spominje ime božanstva, da se zaključiti kako se odnosilo na boga Peruna iz kasnijih povijesnih izvora, jer u mnogim današnjim slavenskim jezicima Perun označava "grom". Istovremeno, Prokopije spominje i vjerovanja u razne demone i nimfe (vile), no ne spominje njihova imena.
    Povijest prošlih godina veliko je djelo s mnogim vrijednim referencama o paganskoj vjeri istočnih Slavena. Iako je zapis sastavljen na početku 12. stoljeća, sadrži reference i kopije starijih dokumenata, i opisuje događaje prije krštenja kijevskih Rusa. Dva božanstva, Perun i Veles, spomenuti su u tekstu mirovnih ugovora između paganskih vladara stočnih Slavena i bizantskih careva. Kasnije, Nestor Ljetopisac opisuje državni panteon uveden od strane princa Vladimira u Kijevu 980. godine. Vladimirov je panteon sadržavao Peruna, Horsa, Dažboga, Striboga, Simargla i Mokoš. Hipatijevski ljetopis također spominje Svaroga, kojeg se može usprediti s grčkim Hefestom. Također su zanimljivi odlomci istočnoslavenskog epa Pjesma o Igorovom pohodu, koji se odnose na Velesa, Dažboga i Horsa.
    Još jedan vrijedan dokument jest Chronica Slavorum, koju je napisao Helmold, njemački svećanik, u kasnom 12. stoljeću. Spominje Černoboga, Porenuta i Živu, nekoliko neimenovanih bogova čije su statue imale nekoliko glava i, napokon, velikog boga Svantevida, koji je prema Helmoldu bio najvažniji bog svih zapadnih Slavena
    Treći, vjerojatno najvažniji zapis dolazi od danskog ljetopisca Saxa Grammaticusa, koji je u svom djelu Gesta Danorum opisao rat između danskog kralja Waldemara i rügenških Venda, osvajanje njihovog grada na rtu Arkona i uništenje velikog hrama boga Svantevida koji je tamo stajao. Saxo je pedantno opisao štovanje Svantevida, običaje vezane uz njega, visoku četveroglavu statuu boga, no spomenuo je i ostale višeglave bogove Slavena: Ruđevida i Porevida.
    Arheološki ostatci
    Pronađene su statue nekoliko slavenskih božanstava. 1848. godine, na obali rijeke Zbruč, pronađena je visoka kamena statua, s četiri lica ispod jednog kamenog šešira. Zbog sličnosti s Saxovim opisima
    Slavenski panteon
    Veoma širok raspon božanstava bio je štovan među slavenskim narodima, na širokom geografskom području od obala Baltika do obala Crnog mora, u vremenskom rasponu od preko 600 godina. Povijesni izvori također pokazuju da je svako slavensko pleme štovalo vlastite bogove, te je kao takvo imalo vlastiti panteon. U cjelini, staroslavenske religije čine se prilično lokalne i kultne po naravi, te su se bogovi i uvjerenja razlikovali od plemena do plemena. Ipak, kao što je to slučaj s raznim slavenskim jezicima (svi potječu od jednog, protoslavenskog jezika), moguće je uspostaviti neku vrstu protoslavenskog Olimpa, i kroz pažljivo proučavanje običaja naroda, rekonstruirati neke elemente ovog prvotnog panteona, od kojih su potekli razni bogovi slavenskih plemena, koji često imaju različita imena i ulogu od prvotnih.
    Vrhovni bog
    Postoje brojne današnje teorije o vrhovnom bogu Slavena, poput Roda ili Svaroga, te povijesni izvori kako su neka plemena štovala Svarožića, Svantevida ili Triglava kao svoje vrhovno božanstvo. No, najboljim se kandidatom za ovo mjesto smatra Perun. Njegovo je ima najčešće spominjano u svim povijesnim zapisima slavenske religije; zapravo, Perun je prvi slavenski bog ikada spomenut u zapisanoj povijesti (Prokopije spominje kako je bog groma i munje jedini bog Slavena, bog svega). Povijest prošlih godina spominje ga kao vrhovnog boga kijevskih Rusa prije kristijanizacije. Kratka bilješka u Helmoldovom djelu Chronica Slavorum tvrdi kako zapadni Slaveni vjeruju u jedinstvenog boga koji vlada nad svim ostalim božanstvima: ime ovog boga nije spomenuto, no otvorena je mogućnost kako je Helmold mislio upravo na Peruna. Iako ne pronalazimo Perunovo ime u nijednom većem zapisu zapadnih Slavena, bio je poznat svim granama Slavena, što se da zaključiti prema velikom broju toponima koji i danas nose njegovo ime u raznim slavenskim zemljama. Naposljetku, analizirajući folklorne tekstove, da se zaključiti kako je Perun jedino slavensko božanstvo koje je izjednačeno s kršćanskim Bogom. Ovo su snažni pokazatelji kako je Perun zapravo bio vrhovni bog originalnog protoslavenskog panteona.
    Perun je, doduše, imao svog dvojnika. Kao što je to Roman Jakobson istaknuo, u svakom spominjanju Peruna kroz povijesne zapise, spominje se još jedan bog, Veles. Ova povezanost očita je i kod promatranja toponima. Kada pronađemo brdo ili planinski vrhunac u čijem se imenu nazire povezanost s Perunovim imenom, ispod njega, u nizinama, obično u blizini rijeke, postojat će mjesto čije je ime povezano s Velesom. Nadalje, kako je Perun u narodu ponekad poistovjećivan s Bogom, Veles je poistovjećivan sa Sotonom.
    Bogovi
    Perun i Veles
    Gromoviti znaci, drevni Perunovi simboli, često izdjelani, nacrtani ili ugravirani na krovovima kuća, posebice u istočnoslavenskim narodima, da bi zaštitili ljude od gromova.
    Ivanov i Toporov rekonstruirali su drevni mit koji je uključivao dva velika boga protoslavenskog panteona, Peruna i Velesa. Njih su dvoje suprotni jedan drugom u gotovo svakom pogledu. Perun je nebeski bog groma i munje, vatrenog i suhog, koji vlada živim svijetom iz svoje utvrde visoko iznad, koja se nalazi na najvišoj grani Svjetskog drveta. Veles je podzemni bog povezan s vodom, zemljom i vlagom, kralj podzemlja, koji vlada carstvom mrtvih iz korijenja Svjetskog drveta. Perun je davatelj kiše zemljoradnicima, bog rata i oružja, zazvan od strane boraca. Veles je bog stoke, zaštitnik pastira, povezan s magijom i trgovinom.
    Svemirska borba između njih dvoje odzvanja drevnim indoeuropskim mitom o borbi između gromovitog boga i zmaja. Napadajući ga munjama i gromovima s nebesa, Perun proganja svog zmijolikog neprijatelja Velesa koji klizi nad zemljom. Veles izaziva Peruna i bježi, pretvarajući se pritom u razne životinje, skrivajući se iza drveća, kuća, ili ljudi. Naposljetku, Perun ga ubija, ili Veles bježi u vodu, u podzemni svijet. Ubivši Velesa, Perun ga ne uništava, već ga jednostavno vraća natrag na njegovo mjesto u svijetu mrtvih. Zato je mir u svijetu, poremećen Velesovim nedaćama, ponovo uspostavljen od strane Peruna. Ideja o gromu i munjama koji su zapravo božanska borba između vrhovnog boga i njegovog zakletog neprijatelja Slavenima je bila veoma važna, i nastavila je postojati kao uvjerenja dugo nakon što su Perun i Veles zamijenjeni Bogom i Sotonom. Grom koji je udario u drvo ili u kuću seljaka koju bi naposljetku i spalio objašnjavan je kroz uvjerenje o vrhovnom božanstvu koje napada svog zemaljskog, podzemnog, neprijatelja.
    Neprijateljstvo između ova dva boga objašnjavana je također kroz Velesovu krađu Perunove stoke, ili Perunove krađe Velesove stoke (pošto je Veles bio bog stoke, vlasništvo nad istom upitno je). Motiv iza krađe božanske stoke čest je u indoeuropskoj mitologiji; stoka se zapravo može protumačiti kao metafora za nebesku vodu ili kišu. Pa tako Veles krade kišnicu od Peruna, ili Perun krade Velesovu vodu radi stvaranja kiše (opet, pošto je Veles povezan s vodama, a Perun s nebom i oblacima, nejasno je kome pripada kiša). Još jedan razlog neprijateljstva mogla bi biti i krađa žene. Kroz priče naroda postaje jasno kako je Sunce smatrano Perunovom ženom. Ipak, Sunce, prema mitskom pogledu na svijet, umire svake večeri kada utone iza obzora u podzemlje, gdje provodi noć, što su Slaveni objasnili kao Velesovu krađu Perunove žene (no, istovremeno, ponovo rađanje Sunca u zoru može se protumačiti kao Perunova krađa Velesove žene).
    Jarilo i Morana
    Kačić i Belaj nastavili su putem Ivanova i Toparova te rekonstruirali mit koji uključuje boga plodnosti i vegetacije, Jarila, te njegovu sestru i ženu Moranu, žensko božanstvo prirode i smrti. Jarila se povezuje s Mjesecom, dok je Morana smatrana kćerkom Sunca. Oboje su djeca Perunova, rođeni u noći nove godine. Ipak, iste večeri, Jarilo je ukraden iz kolijevke i odveden u podzemni svijet, gdje ga Veles odgaja kao svog sina. Tijekom Jurjeva, proljetnog festivala, Jarilo se vraća iz svijeta mrtvih, noseći proljeće iz vazdazelenog podzemlja u svijet živih. Tada susreće svoju sestru Moranu i udvara joj se. Na početku ljeta, Kupalo slavi njihovo božansko vjenčanje. Sveta zajednica brata i sestre, djece vrhovnog boga, donosi plodnost i izobilje, osiguravajući bogatu žetvu. Istovremeno, kako je Jarilo Velesov posinak, a njegova žena kćer Perunova, ovaj brak donosi mir među dva velika boga; drugim riječima, osigurava kako neće biti oluja koje bi mogle naštetiti žetvi.
    Ipak, nakon žetve, Jarilo postaje nevjeran prema svojoj ženi, te ga ona iz osvete ubija (vraća ga natrag u podzemni svijet), oživljavajući neprijateljstvo između Peruna i Velesa. Bez njenog muža, boga plodnosti i vegetacije, Morana – i čitava priroda – vene i smrzava se tijekom nadolazeće zime; Morana postaje stara, užasna i opasna božica tame i leda, i naposljetku umire na kraju godine. Čitav se mit ponavlja svake godine, a prepričavanje njegovih ključnih dijelova pratilo je sve veće godišnje festivale slavenskog kalendara. Priča također pokazuje brojne paralele sa sličnim mitovima baltičke i hetitske mitologije.
    Svarog, Svarožić, Dažbog
    Ime Svaroga pronađeno je samo u istočnoslavenskim spisima, gdje je obično ravnan s grčkim kovačem, bogom Hefestom. Ipak, ime je veoma staro, što pokazuje kako je Svarog bio božanstvo protoslavenskog panteona. Korijen imena, svar, znači bistro, jasno, dok sufiks –og označava mjesto. Pri usporedbi sa Svargom, Svarog jednostavno označava (danje) nebo. Moguće je da je Svarog prvotni nebeski bog panteona, slavenska verzija protoindoeuropskog *Dyēus Ph2ter. Svarog se isto tako može protumačiti kao sjajno, vatreno mjesto; kovačnicu. Ovo, kao i njegovo poistovjećivanje s grčkim bogom Hefestom označava njegovu povezanost s vatrom i kovanjem. Prema tumačenjima Ivanova i Toparova, Svarog je imao dva sina: Svarožića, koji je predstavljao vatru na zemlji, i Dažboga, koji je predstavljao vatru na nebu i bio povezan sa Suncem. Smatra se kako je Svarog iskovao Sunce i dao ga svom sinu Dažbogu da ga nosi preko neba.
    U ruskim zapisima poistovjećen je sa Suncem, i folklor ga se prisjeća kao dobroćudno božanstvo svjetlosti i neba. Srpski folklor, pak, predstavlja mnogo mračniju sliku; zapamćen je kao Dabog, zastrašujuće i šepavo božanstvo koje je čuvalo vrata podzemlja, povezano s rudarstvom i dragim metalima. Veselin Čajković istaknuo je kako ova dva gledišta zapravo odlično objedinjuju slavenski simbolizam solarnog božanstva; dobroćudna strana predstavlja Dažboga tijekom dana, kada nosi Sunce preko neba. Zastrašujući i neugledni Dabog vodi Sunce kroz podzemlje tijekom noći. Ovaj se uzorak može prenijeti i na Sunčev godišnji ciklus; dobroćudno gledište povezano je s mladim, ljetnim Suncem, dok je zlonamjerno gledište povezano sa zimskim Suncem.
    Svarožić je štovan kao vatreni duh od strane ruskih seljaka čak i nakon kristijanizacije. Bio je također poznat među zapadnim Slavenima, no tamo je štovan kao vrhovno božanstvo u svetom gradu Radagestu. Svarožić je jednostavno deminutiv Svarogova imena, i kao takav možda je samo još jedan aspekt Dažboga. Također postoji gledište kako je Svarog predak svih slavenskih bogova, te da je Svarožić zapravo epitet svim ostalim božanstvima, pa su tako Dažbog, Perun i Veles mogući Svarožići.
    Svantevid i Triglav

    Idol Svantevida
    Ironično je kako se ne može jasno razlučiti položaj spomenuta dva boga u protoslavenskom panteonu, iako je o njima najviše zapisano. Lako se da zaključiti kako su igrali važnu ulogu svim poganskim Slavenima po značajnom broju toponima čija se imena povezuju s imenim ovih bogova, te po otkrićima višeglavih statua u raznim slavenskim zemljama. Oba se se boga smatrala vrhovnima na raznim područjima; povezivani su s divljenjem i simbolizirao ih je konj. Moguća značajna razlika među njih dvoje jest ta da je Svantevid imao bijelog konja, dok je Triglav imao crnog, te je Svantevid predstavljan s četiri glave dok je Triglav (kao što mu i samo ime govori) s tri glave. Svantevid je isto tako bio povezan s ratnim pobjedama, žetvom i trgovinom.
    Pretpostavljene su mnoge hipoteze o njima: da su zapravo jedno božanstvo, s nekim sličnostima; da zapravo nisu bili jedinstveno božanstvo već dijelovi triju ili četiriju različitih bogova, poput mini-panteona. Slavenski neopogani smatraju kako je upravo Triglav predstavljao Sveto Trojstvo. Svantevid je isto tako bio proglašen kasnim zapadnoslavenskim Perunom ili Jarilom, ili uspoređivan s Svarožićem kao solarno božanstvo. Nijedna od navedenih hipoteza nije poptuno zadovoljavajuća, te su većina samo nagađanja (još jedan pokušaj rekonstruiranja slavenske mitologije kakva bi trebala biti, umjesto otkrivanja kakva je zapravo bila).
    Zora i Danica
    Iako njihova imena predstavljaju normalne prirodne pojave u okolini, u svim slavenskim narodima opisivalo ih se kao osobe, ili povezivalo s osobama, na sličan način kao što je to učinjeno sa Suncem i Mjesecom. Danica (mitologija) je često nazivana Sunčevom mlađom sestrom ili kćerkom, i vjerojatno je povezivana s Moranom. Isto tako, Zora (mitologija) je smatrana Sunčevom majkom ili starijom sestrom.
    Izuzev navedenih, u ovom trenutku ostatak bogova ne može se sa sigurnošću prozvati protoslavenskim božanstvima. Ipak, treba napomenuti kako je moguće da su svi ovi bogovi bili poznati pod različitim imenima čak i na istom jeziku. Religiozni tabui korištenja pravih imena božanstava zasigurno je postojao među Slavenima, i radi toga bogovima su često dodijeljivana dodatna imena ili pridjevi, opisivajući njihove vrline i kvalitete. Tijekom vremena, ovi su pridjevi preuzeli vlastita značenja.
    Popis slavenskih božanstava
    · Bjelobog, rekonstruirani svijetli bog, upitnog postojanja
    · Černobog (Crnobog), bog tame, zla i nesreće
    · Dabog (Daždbog, Daba), bog sunca, kiše
    · Danica, personifikacija istoimene zvijezde
    · Davor (Rugovit), sedmoglavi bog rata
    · Drinus, bog rijeke Drine
    · Dzidzilelya, poljska boginja djece
    · Hors, bog sunca
    · Jarilo, bog proljeća
    · Jarovit (Gerovit), bog rata
    · Kupalo, boginja uroda, obilja i veselja
    · Lada, boginja ljubavi, ljepote i proljeća, usporedi: Afrodita
    · Morana, boginja smrti i zime
    · Nia-Nya, poljska boginja smrti
    · Pagod, bog lijepog vremena
    · Perun, bog gromovnik i zaštitnik pravde, vladar neba, usporedi: Zeus
    · Perunika (Perperuna, Dodola), braniteljica pravednosti u braku
    · Pikutik, bog mrtvih
    · Radogost, bog gostoprimstva
    · Semenik (Karas), bog jela i pića
    · Slava, boginja časti, junaštva, slave i pobjede, usporedi: Nika
    · Stribog (Stribor), bog vjetra i šume
    · Svarog (Svarun), stvoritelj svijeta, prvi bog sunca
    · Svarožić, bog svjetlosti, sunca i topline
    · Svantevid (Svetovid), četveroglavi bog rata i proricanja
    · Triglav, troglavi bog
    · Veles (Volos, Voloh), bog zemlje, ratarstva, zaštitnik pastira, ali također i voda i podzemlja, prijevare, Perunov protivnik, ratnički bog (općenito štovano božanstvo)
    · Vesna, boginja mladosti, proljetne radosti i bujnosti
    · Vida, zaštitnica bračne sloge, usporedi: Hera
    · Vodan (Vodna), bog voda, rijeka i mora, usporedi: Posejdon
    · Voloska, zaštitnica kućnog ognjišta i doma
    · Zermagla, boginja zime
    · Zimstrla, boginja protivnica zime, družica Pagoda
    · Zora, personifikacija zore.
    · Živa i Žibog, božanstva života i plodnosti
    Druga nadnaravna bića
    · Banik, duh saune
    · Domovoj, kućni duh
    · Kikimora, zao kućni duh
    · Lešij, šumski duh
    · Pokola, zloduh podzemlja
    · Rusalke, ćudljive šumske i vodene vile
    · Vampir, povratnik iz mrtvih koji se hrani ljudskom krvlju
    · Vodanoj, vodeni demon
    · Vodenjak, vodeni duh

  3. #3
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Općenito o zmajevima u Hrvata

    Hrvatska narodna predaja smješta postanak zmajeva i ostalih mitskih i čarobnih
    bića u same početke početaka,
    Najstarije hrvatske predaje kažu kako u početku nije bilo ničega, postojao je
    Pra-mrak, more i tamno nebo, jedina postojeća stvar je bila Prajaje u kojem
    je počivao Svarog, bozanski tvorac.

    Pod utjecajem zivotnih sila, jaje se raspuklo i stvorilo svijetlost koja obasjala
    Svaroga i stvorila njegovu sjenu, od koje je nastao Crnobog.
    Vodan, bog mora i voda nastao je od odraza Svarogovog u pramoru.

    Pokrenula se sila koja je stvorila svijet..
    Iz gornjeg dijela ljuske pra-jajeta stvorilo se drvo svijeta, jasen koji je uzdižući se
    razdvojio nebo od zemlje i mora. U njegovoj krošnji nastao je Nav, svijet bogova.
    Svarog i Crnobog ili Drognjuš su bili sile bez oblika, pa su stvorili svoje dvojnike,
    avatare u čijem su obliku djelovali u svijetu.Svarogov dvojnik bio je Volos, a
    Crnoboga Črt i ognjeni zmaj. Svarog je pomoću zlatnog praha sa dna mora stvarao sav život i svijet, stvorio je sunce i mjesec. Od krhotina dolnje polovine jajeta stvorio je ljude i sva druga živa bića na zemlji.Ljudi su s vremenom postali gospodari ovog svijeta, postali su mudri, lukavi,
    počeli su obrađivati zemlju, uzgajati stoku, gradili su gradove i naselja, što je
    većinu ostalih živih bića, pa i mitološka, postepeno potiskivalo u neprohodne i
    divlje predjele i ljudi su ih sve manje susretali. Tako se u našim krajevima oko Velebita mislilo da se zmajevi legu iz jaja, i to u podnožju Tulovih greda i južno od Velike Stapine, gdje također žive i kolo vode vile velebitske ali se i pričalo kako zmajevi nastaju iz jajeta pijevca starog sedam godina ( otok Cres), i z zmije koja poživi sedam, devet, trideset ili sto godina, pa joj nakon toga narastu
    noge i krila, od žene koja nosi dijete sedam godina, pa ako ono pobjegne sa krštenja
    narastu mu kreljuti i postaje zmaj Mogut. Zmaj koga zovu Šarkanj nastane od starog
    soma, bezrepog šarana ili zmije, leti kao debela zmija, dug mu je rep. Ide u oblak,
    to mu je konj, riga vatru. Šarkanj se spusti iz oblaka i postane čovjek. Stvara jak
    vjetar. U nekim legendama Sveti Ilija jaše na šarkanju, a u drugima legndama,
    na Šarkanju jaši Perun, bog groma i oluje.

    Zanimljivo je slično vjerovanje na Dalekom istoku prema kojem se šaran može
    pretvoriti u krilatog zmaja. Poznata francuska zmajica Tarasque kći je zmaja
    Leviathana i gigantske zmije Onachus.
    Ovdje bi svakako trebalo spomenuti i morske zmajeve, s kojima su najviše posla
    imali stari Grci i koji su genenralno nazivali Ketos, a o njihovom podrijetlu se
    zna još manje nego o podrijetlu kopnenih zmajeva.
    Vremenom su se ovakve, ali i čudnije kombinacije pomalo istrošile, te je danas
    prevladalo mišljenje da su zmajevi posebna vrsta, doduše sa dosta varijeteta,
    te da se legu iz jaja, koja na svijet ili u gnijezdo polažu zmajske ženke.
    Ovo je naravno današnje viđenje tog problema, ali morate priznati da je razmišljanje našeg domicilnog, podvelebitskog naroda bilo vrlo napredno.
    Uobičajena slika zmaja, kod nas, u Europi, ali i u Aziji je vrlo, vrlo slična:
    Gušteroliko ili zmijoliko tijelo prekriveno krljuštima ili ljuskama, poprilično
    velikog rata, ogromne i razorne snage, posjedovanje krila i sposobnost letenja,
    četiri noge, zmajska glava , koja zaista izgleda drugačije od svih ostalih),
    sposobnost govora, učenja i sporazumijevanja sa ljudskom vrstom, bljuvanje
    vatre i nesumnjivo najzanimljivije . česte ženidbe sa djevojkama posve ljudskog
    roda, te rađanje djece iz takvih brakova.

    Uz jednu napomenu:
    U Hrvatskoj narodnoj predaji magičnu, mitološku zmoju s krunom na glavi, koja uglavnom ima atribute zmijskog cara zovu Kačec - od strog naziva za zmiju Kača.
    kačec može imati i krila i noge, ali ne mora, no Kačec uvijek govori, uvijek daje magićne darove, kralj je u svojem, pozemnog kraljevstvu i nije neprijateljski raspoložen prema ljudima.
    Sklon im je pomoći i odužiti se vrijednim darovima onome tko pomogne nekome njegovom zmijskom potomku. Zna pomoći i bez toga, ali mu ljudi, često vođeni pohlepom, zlobom ili glupošću - vraćaju zlom.

    Osobnost.
    Čini se da su spiljski i općenito kopneni zmajevi, a naročito planinski i azijski zmajevi najpametniji, moglo bi se reći zmajska elita. Sakupljanje knjiga i blaga, te izrazita sklonost postavljanju zagonetki i junacima i drugim avanturističkim namjernicima otkriva mnogo toga o zmajevima. Zanimamo ih, ili smo ih zanimali, i ako su sami posjedovali inteligenciju prepoznali su je i u ljudskoj vrsti. Ovdje bi trebalo reći i da su u narodnim predajama, nakon što se uredno pobroje sve ove osobine, na kraju izvede zaključak da isti ti zmajevi vrlo tašti, zli, primitivni, obični nasilnici i prilično lakovjerni, te su ih često pobjeđivali pastiri, postolarski šegrti ili su ih junaci ubijali na prijevaru. Ne spominje se koliki je bio životni vijek zmaja. Opće je poznato da su bogati zmajevi, bili najčešća meta vitezova i zmajoubojica.Oni, pak siromašni, bez blaga znali su živjeti mnogo duže, a to su najčešće bilijezerski i barski zmajevi, koji su se hranili djevicama i svim drugim ljudima,ovcama i slično.Jezerski ili barski zmajevi prikazivani su malo drugačije, često su bili sa višeglava, rijetko su mogli ili željeli komunicirati, obično su bili izrazito nasilni iimali više životinjskih osobina nego planinski, a u sukobima s ljudima nisupokazivali nekakve velike vještine, te su kao glavnu njihovu značajku navodili beskrajnu mahnitost i snagu.

    Zmajeviti ljudi i zmajski potomci u Hrvata
    Zlatni kineski zmaj bio je simbolom kineskih careva. Oni su sami sebe nazivali zmajevima i smatrali su se zmajevim potomcima. Kinezi, ali i neki drugi narodi imali su mnogo bolje odnose sa svojim zmajevima od europskih naroda, pa i Hrvata, ali predaje i priče govore da je bilo takvih slučajeva i u nas. Naravno, riječ je o zmajevima koji su se zaljubljivali u ljudske djevice. Zmajevi, bar se tako čini, nisu nikada ovladali vještinom udvaranja, pa su djevice najčešće otimali, no u pričama i legendama je mnogo slučajeva zmajsko – ljudskih pregovora o nenapadanju, a zalog ili ugovorena nadoknada zmaju je bila jedna ili više djevica, koja je dovođena i stavljana zmaju na raspolaganje. Nekako se uvriježilo mišljenje da zmajevi te djevojke pojedu za ručak ili večeru, no ima mnogo legendi u kojima djevice nisu, od strane zmajeva, tretirane kao dodatak prehrani, nego posve drugačije. Dakle, ako je vjerovati legendama bilo je bračnih i sličnih zmajsko – ljudskih veza u prošlosti, a to bi onda moglo značiti da pra- praunuci tih istih i danas žive, a intrigantnih i zanimljivih primjera se može naći:No, ta djeca nisu nipošto isto što i „zmajeviti „ ljudi. Naprotiv, smatra ih se zlim i opasnim stvorenjima, ili se, ako su već u rodoslovnom stablu, baš i ne hvale njima, ili barem to ne udaraju na velika zvona.

    Hrvatske obitelji povezane sa zmajevima
    Zmaja na grbu imala je omiška plemenitaška obitelj Kačić
    Grb obitelji Kačić - Peko iz Makarske
    Grb obitelji Jurčević iz Kaštela, obiteljski povezani sa obitelji Kačić iz
    Makarske
    Zmaja na grbu zadržali su i svi kasniji ogranci te obitelji ( Kačić Miošić,
    Kačić Peko i drugi)
    Iako je najpoznatiji izdanak te familije svakako pisac i svećenik Andrija Kačić Miošić, osnivač loze Nikola Kačić i njegovi neposredniji potomci bili vođe čuvenih omiških gusara, strah i trepet Jadrana u svoje vrijeme, a da li je tome doprinijela i koja kap zmajske krvi , ne znamo.

    Istarski grofoviMainard von Schwarzenburg ili Majnard Pazinski također su imali zmaja na grbu, bili su, navodno, gospodari Črnograda u Istri, koji se nalazio u blizini Roča, ali tog grada više nema. Iz staroslavenske i hrvatske mitologije poznato je da je upravo Črt, Crnobog ili Črnobor, gospodar tame,
    najčešće uzimao oblik zmaja ognjenog.

    Napomena o ovome:
    Taj podatak sam pronašla prije možda pet ili šest godina, i sačuvalo se samo ovo, mada se sjećam da mi je u kompjuteru bilo pohranjeno nekoliko stranica teksta i još neke fotografije - no ne mogu ih naći, niti se mogu sjetiti gdje sam ih pronašla. Koliko se sjećam - slika grba je sa interneta, a i tekstovi.
    Okrunjenog zmaja su kroz jedno vremensko razdoblje imali, iznad svojih gavranovih krila i kule i grofovi Zrinski.Potomci Ivana plemenitog Morovića, prvobitnog vlastelina srijemskog, a kasnije vlasnika dvorca Normann-Prandau u Valpovu, također su u svom grbu imali zmaja, ali taj zmaj je bio neka vrsta ordena ili su zbog zasluga bili uvedeni u viteški zmajski red kralja Sigismunda.
    Zmajevi na grbima plemenitaša ovog reda se uvijek ovijaju oko grba.Takav je zmaj na grbu plemenite obitelji Kalay ( mađarska grana) ili Kalaj ( hrvatska grana). Hrvatska grana obitelji se nazivala još i Kalay Batinski, mada potomci te obitelji danas ne žive više u Batini, na Dunavu, koja je u neposrednoj blizini baranjskog sela Zmajevac.
    Ovo su plemenitaši, no tragova ima i u prezimenima, pa tako neke ( a i nema ih mnogo) hrvatske obitelji nose prezimena koja ih povezuju sa zmajevima. Zmajići i Zmajevići žive u u Županiji Zagrebačkoj, Splitsko – Neretvanskoj, Osječko – Baranjskoj, Brodsko – Posavskoj, Međimurskoj,
    Bjelovarsko –bilogorskoj, Primorsko . goranskoj, Zadarskoj. Kačića ima također po cijeloj Hrvatskoj, a za te obitelji je znakovito zadržavanje prezimena Kačić uz dodavanje drugog prezimena.

    U Međimurju je zaista mnogo obitelji koji nose prezime Šarkanj, ima ih i u Zagrebu i Istri, a u Dalmaciji postoji prezime Pozojni.
    U BiH postoji prezime Zmajevac.
    Zmajeviti ljudi
    Najbliže je pojašnjenje tradicionalno narodno vjerovanje da zmajeviti ljudi imaju pozitivan karakter, štite zajednicu, imaju sposobnost preobražaja u druga bića. To su posebni, odabrani ljudi koji nakon dubokog sna u kojem im se otvaraju nove dimenzije, postaju svjesni svoje snage. Odabrani čovjek postaje zmajevit kada je na pomolu katastrofa za njegov narod, veliki ratovi. Oni tada stječu nadnaravnu snagu i postaju najbolji ratnici koji ulijevaju snagu i hrabrost u srca svojih vojske.
    Odakle im takvi atributi ostaje nepojašnjeno, no stari hrvatski bogovi, kao Perun i Volos, a i njihov zli rođak Črt, Črnobog ili Crnobog imali su sposobnost i navadu pretvarati se u zmajeve, ili jahati na njima i na mnogo drugih načina mijenjati svoj oblik kada su se pojavljivali među narodom.To bi moglo možda objasniti prilično zakučastu i zamagljenu poruku koju naziv, s jedne strane i statut s druge - znamenitog društva «Družba braće hrvatskog zmaja». šalje iz svog stana iznad kamenitih vrata u Zagrebu.
    Na njihovim internetskim stranicama može se pročitati slijedeće:„Družbu su u Zagrebu utemeljili 16.studenoga 1905. Emilij Laszowski i Velimir Deželić Stariji sa željom da ova izrazito hrvatska i domoljubna udruga bude potpuno slobodna od svake političke stranke. Osebujno ime odabrano je
    po uzoru na Ordo equestris draconis (Red zmajskih vitezova) hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda, utemeljen 1408. u kojem su prvotno pretežno bili Hrvati. Znakom Družbe postao je zlatni zmaj zelenih krila koji čuva štit s povijesnim hrvatskim grbom, a zaštitnik je sv. Juraj, dok je Družbino geslo
    Pro aris et focis Deo propitio (Za žrtvenike i ognjišta, s Božjom pomoći).“
    Još nekoliko riječi o Sigismundovom redu:Ovi podaci gore su oni koji se manje - više nalaze na stranicama Družbe "Braća hrvaskog zmaja".
    No, u knjizi "Rex Deus" ( urote, urote, urote !!!! [IMG]file:///C:/DOCUME%7E1/Maja/LOCALS%7E1/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image001.gif[/IMG])
    autor: Marilyn Hopkins, Graham Simmans i Tim Wallace – Murphy priča o kralju Sigismudu ( a riječ "hrvatski ili Hrvatska se uopće ne spominje) ide ovako:

    Godine 1408. , Žigmund Luksemburški, kralj Mađarske i vodeći član Rex Deusa, osnovao je viteški red čije je članstvo također bilo ograničeno na 24 viteza. Plemeniti članovi toga novog reda prisezali su da će njegovati "istinsko i čisto bratstvo". Štitovi su im bili ukrašeni prikazom zmaja unutar kruga i crvenim križem. Statut toga reda nosio je vrlo zanimljiv naziv - Sigismundis dei rex Hungariae (/Statut/ Žigmundov, boga kralja Mađarske, op. prev.). Ubrzo nakon njegova osnutka. kralj Žigmund postao je svetim rimskim carem, te je red prozvan "Carskim i kraljevskim dvorom Zmaja". Njegovi članovi nisu bili samo plemići, nego i kraljevi, te se među ostalima spominju i litvanski vojvoda, te poljski i aragonski kralj. U dvije stotine godina svog postojanja, Red je utemeljio ogranke u Bugarskoj, Bosni, Arkadiji, Italiji i Francuskoj.

    Da... tako to piše.

    Sjetila sam se Doenikena. Ako tražiš vanzemaljce - naći ćeš vanzemaljce - pa logično - ako ja tražim zmajeve - naći ću zmajeve, ako netko traži nečije obiteljske veze - naći će obiteljske veze, ako traži urote - naravno - naći će urote.
    Pala mi je na pamet i simbolika štita. Štita kao takvog i štita sa zmajem. Ratnici i vojnici svih vremena, sve dogod je štit bio u upotrebi, često su umorni, nakon marševa, bitaka i svih drugih napora morali skuhati i pojesti nešto. Često su te kotliće morali pokriti s nečim kako bi ta juha ili što se već kuhalo brže prokuhala, ili naprosto kako bi je zaštitili od kiše, prašine ili snijega. Često je u tu svrhu, kao poklopac, bio upotrebljan štit, imao on zmaja na sebi ili ne. Istim poklopcem ili štitom moguće je pokriti više vrsta lonaca ili kotlića, a nije naročito važno što se zapravo u loncu kuha.
    Pa dobro.
    Ono što mene pomalo zbunjuje je slijedeće:
    Ako je zmaj sam po sebi, živ ili kao simbol , otjelotvorenje poganskog i predkršćanskog vjerovanja i Panteona – kako to da su baš njega, a ne svetog Jurja, koji ga je pobijedio imenovali «hrvatskim zmajem» i nazivaju se njegovom braćom? Zašto se ne zovu braća svetog Jurja? Zašto su baš ubojicu svog «brata zmaja» odabrali za svoj uzor? Pa čak je i samo geslo pomalo zbunjujuće: za koje žrtvenike ( u množini) i s pomoću kojeg Boga – je pitanje koje se samo nameće.Naročito je šarmantan slogan kojim završavaju svoje govore:Bog nam sreću daj, hrvatski neg živi zmaj!No, istina je da su članovi Družbe ugledni, obrazovani i posebno zaslužni građani lijepe naše.
    Družba je ustrojena na područnom načelu te se sastoji od središnjice, tj. zmajske matice i ogranaka, tj. Zmajskih stolova.

    Zmajski stolovi

    • Čakovec
    • Dubrovnik
    • Gospić
    • Karlovac
    • Krapina
    • Križevci
    • Osijek
    • Pazin
    • Požega
    • Rijeka
    • Slavonski Brod
    • Split
    • Šibenik
    • Varaždin
    • Vukovar
    • Zadar
    Danas, na čelu Vukovarskog zmajskog stola sjedi Zmaj Vinkovački III., a oko stola Zmajica od Mitnice, Zmajica Bosutska, Zmaj Siverički, Zmaj Zapoljski, Zmaj Bački II. i Zmaj od Šokadije Vinkovački. Postoji, živ i zdrav i Zmaj Starovukovarski, ali ne živi u Vukovaru.
    Profesor doktor Antun Bauer bio je ne samo obični član Družbe "Braća hrvatskog zmaja". Nosio je titulu Zmaj Vučedolski III., ali i titulu Prazmaja i bio je Veliki meštar Družbe.


    Inače – profesor dr. Antun Bauer, rođeni Vukovarac je bio inicijator i osnivač Gradskog muzeja ukovar svojim brojnim poklonima i donacijama: stilskog namještaja, oružja, umjetničkih slika, grafika, crteža i skulptura, te znatnim količinama rimskog novca i mnogim drugim predmetima, počevši od 1948. godine pa sve do svoje smrti 2000. godine. Odlukom Narodnog Odbora u Vukovaru, prosinca 1946. godine osnovan je Gradski muzej, a svoje javno djelovanje, prvom stalnom izložbom, započeo je dvije godine kasnije 1948. godine u zgradi stare diližansne pošte u baroknom središtu grada.. edamdesetih godina prošlog stoljeća Gradski muzej se preselio u dvorac Eltz, i danas djeluje u tom, još uvijek neobnovljenom i teško oštećenom prostoru, a Zbirka Bauer i Galerija umjetnina Vukovar je smještena uposebnoj zgradi. Gradsko poglavarstvo je imenovalo jednu ulicu u centru grada ulicom Profesora dr. Antuna Bauera.
    Bio je inicijator i osnivač mnogih muzejskih institucija, među kojima je prva Gipsoteka 1937. (danas Gliptoteka HAZU), čiji je ravnatelj bio do 1952. Osnovao je Galeriju umjetnina u Osijeku 1940./1941.), a njegovom zaslugom osnovan je i Arhiv za likovnu umjetnost (1944.), zatim Muzejski okumentacijski centar (1955.), gdje je također bio ravnatelj od 1964. do 1976. godine. Nadalje bio je ravnatelj Hrvatskoga školskog muzeja, gdje je priređivao brojne izložbe, te kustos muzejske zbirke Družbe braće Hrvatskog zmaja u Ozlju. Antun Bauer bio je kolekcionar koji je poklanjao svoje zbirke koje su prvotno bile važan dio muzejskog fundusa kao što je to u primjeru Gliptoteke i Muzeja Vukovar. Vukovar je dobio i jednu od najznačajnijih donacija Zbirku Bauer i Galeriju umjetnina koja je najcjelovitija zbirka hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća. Bauerovo poznato geslo je bilo »Svaki grad barem jedna galerija« koje je rezultiralo osnivanjem brojnih galerija diljem naše zemlje.


    Postoje danas i neke druge udruge ili društva koja nose u svom nazivu ime zmaja: Red srebrnog zmaja u Zagrebu osnovala je nekolicina zaljubljenika u mitove i legende, viteške igre, oklope i oružje, ali i suvremene kompjuterske igrice u kojima su zmajevi uobičajeni i punopravni građani, a njeni članovi su poznati po tome što izrađuju oklope ili zaštitne odore od metalnih prstenova, po uzoru na srednjovjekovnu ratnu opremu, a izdaju i časopis «Grifon». Grb udruge dizajnirao je i oslikao Milivoj Ćeran, a predstavlja srebrnog zmaja na štitu. Podno krila, odnosno pored zmajeva repa nalazi se mač,
    a pokraj zmajeve glave stoji pero, koje simbolizira časopis «Grifom»U Dubrovniku postoji udruga mladih «Zlatni zmaj», čiji se članovi, njih stotinjak, bave borbom protiv ovisnosti, putem prevencije, rehabilitacije, resocijalizacije i suzbijanja maloljetničke delikvencije, a zlatni zmaj je ovdje očito simbol snage, volje i nepobjedivosti. Poznata SF konvencija koja se održava svake godine u Pazinu, u Istri ima za svoj simbol stiliziranog zmaja.
    Postoji i nogometni klub «Zmaj» u Blatu na Korčuli.





    Ostali tragovi – koji se mogu vidjeti ili posjetiti ili se možete popeti na njih

    Naselje u Osječko – baranjskoj županiji, u općini Kneževi Vinogradi. Prvi puta se spominje 1302. godine, kada je tamo uspostavljen pavlinski samostan. Ime je vjerojatno povezano sa zmajem iz grba obitelji Kalay koji imali posjede u ovim krajevima.O podrijetlu hrvatskog naziva mjesta ne postoji ( ili je ja nisam pronašla) nikakva priča, no ovdje, kod Zmajevca i Batine postoje tragovi rimskog limesa – granice starog rimskog carstva, pa je moguće taj dugi zid , poput «zmajevog zida» u Ukrajini povezan sa zmajem ili bar zmajevim repom – tko zna.
    U Baranji, gdje Hrvati žive s obje strane hrvatsko-mađarske granice-, ali i u Vojvodini, oko Subotice, gdje žive Bunjevački Hrvati sačuvano je nekoliko prekrasnih priča o zmajevima.
    To su zapravo najbolje priče o zmajevima koje sam pročitala, dugačke, prepune zapleta i likova.Isto tako, u Baranji, a posebno u okolini Zmajevca preživjele su brojne legende i priče o božanskom Kovaču, antičkom Hefestu. Ili rimskom Vulkanu ili starohrvatskom Svarogu. Zapravo su sve antičke mitologije imale nekog božanskog kovača, koji je imao ogroman značaj u duhovnom životu, bio vrlo uvažavan, donosio je i prenosio svoja znanja i vještine i iz nekog razloga uvijek je bio ili hrom ili deformiran.
    Božanski kovač
    u slavenskom (ukrajinskim predajama) je prvi iskovao plug za ljude te je pred plug vezao zmaja i izorao zemlju, a te su brazde i danas poznate pod nazivom Zmajev zid u ravnicama rijeke Dnjepar. U staroslavenskim jezicima malj ili čekić ima korijen «Kij» od koje su nastala vjerojatno i hrvatske riječi kovač, kovati, iskivati ili potkivati, a i sam naziv
    glavnog grada Ukrajine Kijeva ima takav korijen, a «zmajski zid» je u blizini Kijeva.Na latinskom prvo značenje riječi limes je «brazda» .U slavenskoj mitologiji očuvane su bajke o zmajeborcu: on se u kovačnici krije od zmaja (zmajice), koji ga progoni; tu kovač ubija čudovište čekićem ili od njega , svojim magičnim znanjem, i čekićem iskuje čudesnog konja.
    U mitologiji mađarskih Hrvata mitološki Kovač (Svarog) raspolaže s božanskim, stvaralačkim i nadnaravnim sposobnostima te je u svezi s nebeskim ognjem, stoga se dovodi u vezu s gornjim svijetom, naime on je pomagač glavnog Boga. Igra važnu ulogu, posjednik je nebeskih tajni, ujedno i čuvar raja, posjednik ubojitog oružja (groma).U Zmajevcu uglavnom žive Mađari, pa je ravnopravno korišten i mađarski naziv mjesta Vörösmart , a o podrijetlu tog naziva postoji legenda:Posljednji izdanak glasovite obitelji Orbász bila je ozloglašena Marta, koja je kao vođa svih razbojničkih banda bila strah i trepet cijeloga tog kraja uz Dunav.
    No, pravedan i strog kralj Matija nastojao je stati tome na kraj, te se »crvena Marta«, na mađarskom jeziku »vörös Marta«, bježeći pred njegovim vojnicima utopila skupa s konjem u Dunavu. Blizu Slavonskog broda i Novske postoji brdo Zmajevac - najviši vrhu u novljanskom gorju, Ne tako daleko, u Srijemu je poznati vidikovac i planinarski dom na Fruškoj gori koji se također zove Zmajevac, a selo Morović, prvobitni dom Ivana plemenitog Morovića i njegovog ovijenog zmaja na grbu se zapravo nalazi na obroncima Fruške gore, na samoj istočnoj granici Hrvatske. Postoji i spilja na otoku Braču, kojom su se temeljito u knjizi „Mjesec u Hrvata i zmajeva pećina“ pozabavili Nenad Cambi, Heinrichi Ingrid Kusch te Ivan Mužić. U toj špilji postoji fantastičan uklesani reljef zmaja okružen predivnim vjerojatno predkršćanskim glavama i simbolima na drugim zidovima i uklesanim plitkim reljefima kasnijih razdoblja, a na ulazu u pećinu se i gradilo, kako za rimskog doba , tako i u kasnijem kršćanskom razdoblju.
    Autori pretpostavljaju da je pećini mogla biti mjesto nekog starog poganskog kulta mantičkog karaktera u kojima se ostvarivao kontakt s utrobom zemlje, a koji je često uživao veliku popularnost u narodu i dugo nakon prevlasti kršćanstva. Uglavnom imamo priče o zmajevima bez zmaja. Ovdje imamo zmaja , ali na žalost, sama predaja o zmaju ne postoji. Ne možeš imati sve. Na kraju ovog uvoda o tragovima, zidanim, heraldičkim, kamenim, zemljopisnim i
    obiteljskim zmajeva u Hrvata jedna zanimljivost u kojoj se zmaj direktno ne spominje, no spominje se Crnobog, koji je, bar u našim krajevima i legendama, svijetom hodio kao zmaj ognjeni.Autori knjige o zmaju u bračkoj pećini kažu da i danas narod iz poljičkih sela
    trećeg dana nakon katoličkog blagdana duhova ( koji pada pedeset dana nakon Uskrsa) izlazi na Čorneboh Drognjuš ili Nugal, kako se danas zove brdo na planini Mosor.Zapravo postoje dva brda, Černoboh i Bileboh koji se jedan uz drugi uzdižu iz jedne doline na Mosoru, a autori vjeruju da su tamo nekada davno bila poganska svetilišta, koja ipak i unatoč svemu i danas žive svoj mistični život i čuvaju svoje zmajeve u dubokim i skrivenim planinskim pukotinama.

    ...

    Sa bloga marija1234

  4. #4
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Legenda o zmaju iz klanječkog jezera


    Nekada davno se ovdje nalazilo veliko jezero u kojem je živjela strašna
    sedmoglava aždaja, strašni zmaj kojemu nitko nije mogao nauditi. Svakog
    dana je zmaj pojeo po jednog čovjeka ili ženu. Ako ga nije imao strašno bi
    se razbjesnio i uništavao je sve u okolini jezera, sela, stoku, njive i usjeve.
    Stoga su seljaci odlučili da mu svaki dan žrtvuju jednog čovjela ili ženu.
    Zmaj se smirio, seljaci su mogli nastaviti svoje poslove i svi su bili veseli,
    osim naravno onih koje je čekao zmaj za večeru.
    No, zmaj je vremenom postao probirljiv, te je tražio samo mlade djevice.
    Seljaci su se opet složili, jer su vjerojatno u seoskom vijeću uglavnom bili
    muškarci, pa je opet zavladao mir. Napravili su oni i nekakav raspored,
    pa je tako došao red i na kćer uglednog, moćnog i bogatog gospodara kojeg su
    svi poštivali i slušali.
    Ražale se oni, pa predlože gospodaru da zamjene djevojku, no ona sama
    nije željela žrtvovati nekog drugog pa se tužna uputi prema jezeru.
    Na putu susretne mladog junaka Juru, koji je naišao u ovaj kraj, a nadaleko
    je bio poznat po hrabrosti i spretnom rukovanju sabljom. Popričali oni, malo
    on nju tješio, pa pođu zajedno do jezera, iz kojeg naravno izroni zmaj,
    čekajući djevicu samu.
    Kad je pokraj nje ugledao mladog junaka, strašno se razbjesni, počeo rigati
    vatru iz svih sedam glava, strašno je udarao repom po vodi i stvarao velike valove,
    no Jura, mladi junak nije se uplašio, nego je zametnuo boj.
    Strašna borba trajala je sedam sati i svakog je sata Juraj zmaju odrubio jednu glavu.
    Kada je pala i posljednja , tijelo zmaja mrtvo padne u vodu.
    Nesreći klanječkoj došao je kraj.
    U ovoj priči Juru su seljani lijepo počastili, a n je nastavio svojim putem tražeći nove
    avanture i možda nove zmajeve.

    Tu, u blizini rijeke Sutle, nedaleko grada Klanjca i danas postoji malo jezero u kojem
    žive velike ribe, postoji i selo koje se zove Jezero klanječko, a na brdu iznad jezera stoji
    crkva svetog Jurja.

  5. #5
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Zmajevih sedam sinova
    Na širokoj panonskoj ravnici ljudi su odvajkada živjeli uzgajajući stoku i čuvajući je od
    vukova i drugih zvijeri. U takvoj jednoj obitelji dogodila se nesreća, umro je otac, pa majka ostala sama sa malim sinom.Kako bi preživjeli - proda ona njihovo najveće blago - ovce, te nekako odhrani sina.No dječak je silno patio zbog toga što nema ovce i što ne može biti pastir, pa kada je malo narastao - otputi se tražiti nekakav posao - naročito pastirski.
    Pogodi se kod jednog čovjeka, počne mu čuvati ovce, ali vukovi svako malo odnesu poneku ovcu ili jagnje.Vlasnik stada je vikao na mladića, ali je ovaj primjetio da se gazda zapravo boji
    vukova isto kao i on sam, te odluči potražiti nekog hrabrijeg i sposobnije poslodavca.
    I tako krene on u svijet i pogodi se kod nekog velikaša kao smetlar, a kako su u posjet stizali kralj i kraljica ovaj se sav isprepadan brinuo o tome je li cesta dobro pometena.Primjetio to mladić, pa zaključi da se ovaj jako boji Kralja, te ode Kralju i počne mu služiti u dvorcu, jer ni taj kralj nije imao ovaca, pa nije mogao biti pastir. No jednog dana nastane strka i vika u gradu. Viču- sakrivajte se, napast velika, napast će nas sedam zmajevih sinova!!
    Ljudi pozatvarali vrata i prozore, straža zatvori gradska vrata i svi se posakrivaju, i kralj i kraljica i građani i vojska - svi osim mladića.A on lijepo napusti grad i krene zmajevim sinovima u susret jer je zaključio da su zmajevi sinovi najjači i da se njih svi boje, pa je kod njih najbolje raditi.
    I tako sve hodajući i tražeći ih po širokoj ravnici vidi on nekakave konjanike, svakome ispod odjeće viri ogroman rep, čudnih glava, jašu ogromne konje, neobično obučeni, ne drže se ceste nego jure po oranju i izledaju strašno.Stane on, a jedan repati dojaše do njega i pita ga što traži.A on kaže da traži sedam zmajevih sinova, te da bi kod njih rado ovce čuvao.E, kažu zmajevi - to smo mi, ali nema u nas ovaca, no ako hoćeš možeš raditi za nas.Mi svaki dan moramo pregaziti rijeku, pa budemo mokri, no ako nas budeš prenosio jutrom i večerom preko rijeke, a mi suhi ostanemo - pošteno ćemo ti platiti.I tako se oni pogode, i mladić je svaki dan prenosio zmajeve preko rijeke, pazio da ostanu suhi, a oni mu pošteno plaćali, pa se i novaca nakupilo.
    Kad jedne večeri čuje on veliku galamu, ali ne zovu zmajevi njega, nego su se grdno uplašili, čuje im se po glasovima.Ode on vidjeti čega se strašni zmajevi sinovi boje. kad ono zapalila im se kuća, a njih svih sedmero bježe kud koji i zapomažu.Nekima gori ruho, pa jauču i skaču u vodu.
    Razmisli mladić, uze svoj novac i ono malo svog vlasništa, pa se lijepo vrati kući, za one novce koje je zaradio nosajući zmajeve lijepo kupi ovce i postane pastir vlastitog stada.
    A noću naloži vatru, ovce se oko nje skupe, a vukovi i druge zvijeri obilaze nadaleko.
    Jer svi se oni najviše na svijetu vatre boje.


    (Karakteristično za zmajeve iz Podunavlja, ako je vjerovati narodnim pričama
    - a zašto ne bi - je da su ovdašnji zmajevi bili posve uobičajeni susjedi, nisu ih baš voljeli,
    smatrali su ih problematičnim personama, nisu bili preveliki, živjeli su u kućama kao i
    sav ostali svijet, bili su znameniti po snazi, ali malo mudriji, jači ili lukaviji momak ,
    pogotovo ako je znao baratati sabljom mogao im je smrsiti konce.)


    ( hrvatska nacionalna manjina u Mađarskoj - Podunavlje)



  6. #6
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Dijete i šarkanj
    Priča iz Podunavlja


    Živio nekada iznimno jak čovjek, imao ženu i sina.
    No, kao i svako drugi - jednom se razboli, pa kada je vidio da će umrijeti
    - pozove ženu i kaže joj:
    Ja sam ovako jak postao jer me je majka dojila sedam godina, pa tako čini i ti, a
    sin će nam biti jak kao ja. Nakon toga provjeri njegovu snagu, a ako nije
    ravna mojoj - doji ga još sedam godina.
    Žena ga poslušala, dojila sedam godina, odvela ga u šumu i rekla mu slomi drvo,
    no ovaj nije uspio.
    Dojila ga ona tako još dva puta po sedam godina, sve dok nije postao jak kao njegov
    otac, ičupao veliko stablo u šumi, a da se nije ni najmanje umorio.
    A majka mu reče: evo, od tog stabla načini sebi palicu, s njom ćeš tražiti kruha.
    Dok je sin odrastao potrošili su oni sve što im je od oca ostalo, pa mladić
    odluči krenuti u svijet i priskrbiti svojoj majci dostojnu kuću i imanje, zahvalan
    što ga odgojila tako snažnog.
    I tako krenu oni u svijet, i nakon nekog vremena, prolazeći kroz veliku šumu stignu
    do jedne velike i bogate kuće sa deset soba, te mladić uđe unutra da vidi tko tu živi.
    A pred njega izađe zmaj, prepriječi se i kaže mu:
    - Ne ulazi, ovo je kuća nas trojice šarkanja.
    Mladić se nije uplašio, potegne svoju palicu i zametne boj sa zmajem, nadvlada ga, a
    zatim svlada i drugog koji se odnekud pojavio.
    Zatim pođe tražiti trećeg zmaja, ne nađe ga u devet soba, ali deseta soba je bila
    zaključana. Razvali on svojom palicom vrata, a unutra treći zmaj, vezan lancima.
    Zamoli šarkanj mladića:
    - Molim te, brate, oslobodi me odavde, braća me okovala.
    No, mladić ga ne oslobodi, nego popravi vrata i zaključa ih, pa uvede mater
    u kuću i dade joj klučeve od svih deset soba, no upozori je da desetu nipošto
    ne otključava,
    On sam se otputi u šumu loviti.
    U šumi ugleda srnu i pokraj nje djevojsku sa srnećim očima. Baci palicu i pogodi
    srnu, a djevojka u trenu nestane u šumi.
    Djevojka bila lijepa, svidjela mu se, ali nije ju mogao pronaći, pa uzme srnu, ponese
    lovinu majci za večeru.
    A za to vrijeme majka otvarala sobu po sobu, razgledala kuću, no kada je pregledala
    svih devet soba - nije mogla odoljeti, te otključa i desetu.
    I nađe u u njoj zmaja u verigama.
    Zamoli ju zmaj da mu iz podruma donese čašu najstarijeg vina.
    Sažalio se njoj zmaj, donijela mu vino, a kada je on ispraznio pehar, povrati mu se
    snaga te pokidao željezne lance.
    Razveselio se zmaj, pa je pio i gostio se sa ženom sve do sumraka, kad vide oni
    kako se sin vraća iz šume, na ramenu srna, a u ruci palica.
    Nelagodno bilo zmaju od pogleda na tu palicu, žena mu se svidjela, a i on je njoj
    zavrtio pameću, pa kada joj je rekao da prevari sina i veli mu da je bolesna, ona
    ga poslušala.
    A onda ju je naučio kakav lijek da traži od sina: prase od morske svinje, sve misleći
    da takav lijek nitko živ donijeti ne može.
    I tako, kada je sin stigao i rekao:
    - Eto majko, hrane sam donio - žena mu veli:
    - Sinko moj, bolesna sam, ne mogu ja to jesti.
    Sin se zabrinuo pa je pita što bi mogla jesti, a ona njemu lijepo kaže sve što ju je
    zmaj naučio.
    On se odmah spremio na put, kako bi majci udovoljio.
    I tako on u šumu, krči put palicom, a majka i zmaj nastave se veseiliti, jesti i piti.

    A u šumi ugleda mladić opet onu djevojku, krene za njom, ali nikako ju ne stiže, te
    na kraju izađe na neki proplanak, a na proplanku remeta (pustinjak).
    Pozdrave se oni, pita ga remeta kuda se zaputio, a mladić mu ispriča kako je do
    mora krenuo, tražiti praščića od morske svinje, majci za lijek.

    Svidio se mladić pustinjaku, pa on njemu pozajmi svog krilatog konja, koji ga preko
    cijele šume za čas donese do mora, a mladić svojoj strašnom palicom ulovi morsko
    prase i vrati se materi.
    No zmaj ga je izdaleka ugledao, pa nauči ženu kako će opet sina otpraviti od kuće.
    Ona legla u postelju pričinila se skoro mrtva, a kada je sin stigao s morskim prasetom
    veli mu:
    - Sine moj, ništa više ne pomaže osim ako mi pribaviš žive i mrtve vode, jedino
    ću tako ozdraviti.
    I tako on opet krene na put, ali i ovaj puta prvo do remete, koji mu, uz svog
    šarkanjskog konja dade i savjet kako će do žive i mrtve vode:
    - Duboko je voda pod zemljom- reče starac - Pojaši opet mog šarkanjskog konja,
    pa kad se brijeg otvori u ponoć, zagrabi brzo dok dvanaest sati ne otkuca.
    Poslušao ga mladić, zagrabio vodu, vratio konja krilatog, zahvalio starcu i pohitio majci,
    kad nađe majku još bolesniju, koja mu veli:
    - Ozdravit ću samo budem li jela pelikansku pticu.
    Mladi momak je stekao veliko povjerenje u starog remetu, pa se uputi pravo k njemu
    i moli ga pomoć, a ovaj mu je dao ne samo svog šarkanjskog konja, nego i
    čarobnu pušku, koja nije pelikansku pticu ubila nego je stvorila čarobni vjetar i
    zarobila pticu u cijev.
    Sav sretan je on na krilatom konju dojahao materi, ali ona za pelikansku pticu
    više ni ćuti neće.
    No zmaj je posve njome ovladao, i ona ga je slušala u svemu.
    Te se tako i ovaj puta pretvarala, i od sina tražila zmajevu jabuku, jer je
    jedino ona ozdraviti može.
    A sin, ništa ne sumnjajući, opet na konja, krene na put, pa kako je naučio -
    prvo k šumskom remeti, vrati konja i pušku i moli ga za savjet.
    A pustinjak mu kaže:
    - Joj sinko, ubit će te u tom vrtu. Lijepo ti sedlaj moga zmajeva konja, pa ćeš u
    zmajevu vrtu susresti krasnu djevojku. Moli je da ti dade zmajevu jabuku.
    Mladić uzjaše konja i doleti u vrt.
    A tamo ona djevojka koja mu se u šumi prikazala i koju je tražio. Ona opet pobjegne
    od njega i skrije se među stablima, no momak ju je lijepo dozivao, pa se pokaže.
    Ispriča joj po što je došao, a ona se ražali, pa mu ponudi prsten i kaže:
    -Ne mogu ti dati jabuku, za nju ćeš se morati tući sa zmajem, no evo ti ovaj prsten
    Ako te zmaj nadjača, stisni prsten i pomisli na mene.
    I tako se mladić uputi tražiti zmaja i zametne s njim boj.
    Bio je on snažniji od svakog čovjeka, no zmaj ga nakon nekog vremena nadjača.
    Sjeti se momak prstena, privine ga k sebi i pomisli na djevojku, kad doleti crni golub,
    leti oko zmaja i ometa ga, te ga na kraju mladić sasječe, te uzme zmajevu jabuku.
    Tada dođe djevojka i zahvali mu što ju je oslobodio zmajevog ropstva, pa ga pozove
    da ostane s njom u zmajevom vrtu.
    No on je bio za majku zabrinut, pa joj kaže:
    - Majci moram, u u bolesti se teškoj jabuke uželjela.
    I vrati se majci, a zmaj ga primjeti već iz daleka, pa nauči ženu da uzme jabuku, ali da nagovori sina da ga sveže svilenim koncem, kako bi se uvjerila da je jak kao njegov otac,
    ako uspije konac potrgati.
    I napravi ona tako, a sin pristane, sav sretan jer mu je majka ozdravila.
    Mučio se on, ali konce nije mogao potrgati, a u to doleti onaj zmaj i sajseče mladića.
    Majka tada pokupi rastrganog mladića u ponjavu, pa stavi sve, osim srca na
    šarkanjskog konja, govoreći mu:
    -Konju, kada si ga nosio živog, nosi ga i mrtvog.
    A srce stavi visoko na drvo.
    Konj poleti starom remeti. On mladića opere u živoj vodi, dahne u njega i ovaj oživi.
    I pomisli kako je slatko spavao - ničeg se ne sjeća.
    A stari ga pita:
    - Sinko, ćutiš li da ti štogod manjka?
    Pribere se mladić i veli - kao da mi srca nema.
    Remeta mu ispriča što mu se dogodilo, te mu kaže:
    - Obući ću te u krpe, pa ćeš biti truljaš. Nitko te neće prepoznati - ni majka tvoja. Doći ćeš k njoj kao prosjak, svirat ćeš joj, jer ona voli plesati sa zmajem, a kad se sita napleše, davat će ti blaga koliko hoćeš. A ti ništa nemoj uzeti, samo traži srce sa visokog stabla.
    Tako je i napravio. Preobučen u prosjaka svirao majci i zmaju, oni se naplesali, a majka mu je silno blago nudila.
    Što će mi blago, govori mladić, ja sam siromah i gladan, ne mogu blago jesti, dajte mi samo ono srce sa stabla, ipeći ću ga i barem se najesti.
    Žena mu dala srce, a on sa srcem kod pustinjaka.
    Remeta tada oslobodi pelikansku pticu iz čarobne puške, a ptica mu srce kroz usta unijela.
    Sada si slobodan od svega, reče mu stari remeta - uzmi palicu i idi svojim putem.
    Mladić se uputi svojoj majci. Zmaj ga je vidio i ustrašen sakrio se u onu desetu prostoriju, a majka izašla pred njega i rekla -
    - Čini što hoćeš - kriva sam.
    Mladić pak reče majci:
    - Sve ti majko opraštam, pa pronađe zmaja, sasječe ga, i s majkom ode iz te nesretne kuće.
    Uputi se opet starom pustinjaku.
    -Što je sad? - upita ga remeta.
    -Jedino još da mi je znati kako ću naći onu plahu djevojku?
    - Lako, reče pustinjak. Bila je to njegova kći, došla je iz šume kao srna, stala pred
    mladića lagano kao je na ptičjim krilima sletjela.
    Nije se više ni bojala ni skrivala, uzeli se i živjeli skupa.

  7. #7
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Zmija s ružom
    otok Cres

    Na Cresu se sačuvala priča o čarobnoj zmiji s krunom na glavi, nalik pijetlovoj kresti,
    a ide ovako:
    Hodao neki čovjek u samo svitanje šumom i čuje kako kukuriče neki peteh. Kukuriče, glas mu postaje sve dublji kako rudi zora na nebu. A kada sunčeve zrake obasjaju šumu vidi on da to nije pijetao, nego je zmija sa krunom u obliku pijetlove kreste. I odmah se dosjeti da ta zmija pod jezikom nosi dragi kamen, a kad netko taj kamen ugrabi sve što pomisli dogodi mu se onako kako želi. -Jimel bi' če bi' tel! - uzdisao je čovjek jer je znao kako je teško dobiti takav dragulj.
    Pratio on zmiju i vidio da ide ona na lokvu piti, pa pomisli kako će sigurno tada dragulj spustiti na zemlju, da ga ne bi s vodom progutala. Smisli čovjek kako će ga tada ugrabiti i sve sam sebi govori – kad mu uzmem dragulj, brzo misliti moram“Neka sam u taj čas daleko, daleko da me gâd ne lati!“ A ne budem li dosta brz, pa me gâd napadne, ne smijem ga ubiti, jer će dragulj tada izgubiti moć, i što će mi takav!No, dok se on još bavio takvim i sličnim mislima, zmija se napila, stavila dragulj pod jezik, kukuriknula još jednom pozdravljajući sunce na nebu i nestala u šikarju.Žalostan hodio on doma, a neka ga starica tješila:
    - Nekada je ovih stvorenj bilo čuda, ma su nestale, a moglo bi ih bit još, i to samor onda, kada bi peteh jaje znesal. Od otoga jaja se zlegaj zmaj, nu, ako peteh jaje znese vaja ga na jedanput razbit, da ne bude na svitu nesreći. Ovi zmaji su jimale krejuti, kako pol miša, pol tića, živele su va velih voda blizu kakovog grada, i onda su čekali, 'ko će ki prit, da ga moru požret.

  8. #8
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Sveti Ilar i zmaj

    Konavle, Župa Dubrovačka


    Pričao je đedo da je zmaj stao u Šipunu, a sv. Ilar je došo, ubio zmaja, podigo je ruku
    i učinio se put kroz more i on je po suhu donio zmaja u Mline i tamo mu je sad
    podignuta crkva.
    Govoru stari ljudi, kad je bunaca, da se vidi put od Šipuna do Mlina ispod mora, bijelo
    kako put priko mora od Šipuna do Mlina, kuda je sveti Ilar proveo zmaja i spalio ga
    na lomači u Mlinima.

    Upišite tu radi nevjerstva.

    ( iz Zbornika " Hrvatske narodne pripovjetke" / priredila Ljiljana Marks izdano:
    Riječ/ Vinkovci 1998.g.)

  9. #9
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Zmija i djevojka
    okolica Varaždina

    U okolici Varaždina sačuvala se priča o zmiji koju je sedam godina pazila i hranila djevojčica.
    Sedme godine povela je zmija djevojku svome ocu u skrivenu jamu kako bi je nagradio što ju je pazila, no naučila ju je da od sveg blaga, što joj njezin otac, Kačec, car zmijski ponudi - jedino krunu traži.I tako je djevojka od Kačeca krunu dobila, donijela ju doma i stavila u ladicu. Kad je sutra ladicu otvorila da pogleda krunu, a ono unutra cijela hrpa zlatnika.
    Dosjeti se ona pa stavi krunu u ormar - sve misleći da mi je pun ormar rublja. A sutradan, kad je otvorila ormar – on pun ruha zlatom izvezenog.Onda djene krunu u prazan hambar a on se napuni žita. Sva sretna nagrabi ona žita u vreću da samelje u mlinu, ali nije pazila i zahitila s žitom i krunu. U mlinu je ne opazi ni mlinar, pa krunu žrvanj zgrominja, te je još buk naposljetku odnese pod vodu.

  10. #10
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Kačec s krestom

    Zapravo dobar zmijski kralj, Kačec, kojem su dobro uzvratili zlom
    .
    Zagrebačka okolica

    Jemput neki vojnik pobjegao s bojišta. Lovili su ga danima i bježao je skrivajući se u šumi bez sanka i odmorka.Kad je već posustao i potjera ga počela stizati odjednom začuje strašnu buku i zviždanje. Prestraši se pa pomisli – soldati me to loviju. Podbo on konja, pa bježi,
    a zviždi sve jače - mislio je uha će mu se podreti. Ugleda neku špilju, pa požuri u nju,
    a u špilji sve puno zmija, a sred špilje ogromna zmija sa krunom na glavi kao u pijetla,
    a repom pridržava zlatnu kuglu optočenu draguljima.Bio je to Kačec, koji mu kaže – Ne boj se zviždali smo tako jako da tebe od gonitelja spasimo.Vojnik odahne, a zmije mu od grana ležaj napraviše. No on, umjesto da im zahvali - odmah smisli kako bi zlato oteo Kačecu.Spusti se noć i zmije usnu, a on uzme granu, prišulja se Kačecu i udari ga po glavi da ovaj padne kao mrtav, odmah uzjaše na konja pa najbrže što je mogao bježi kroz šumu.Sve su zmije poletjele za njim, padale po njemu, konju se za rep zakvačile, a on ugleda neku kuću pa sjaše s konja i uleti unutra i sve viče mužu i ženi -Zatvarajte sve i ne puštajte zmije u hižu.Zmije su po kući plazile svu noć, a ujutro pogleda on van i vidi da su mu zmije konja prožderale. Rastuži se malo, ali pomisli – što me briga za konja - Ostao sam živ i postao bogat.

  11. #11
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Zimski san zmijski
    Okolica Zagreba/Medvednica

    Neke davne jeseni, čuvajući janjce u planini, neki dečkić upadne u duboku jamu. Luknja bila uska, nedohvatna, samo se mrva neba vidi pa je siromašek premišljao kak bi van.Najedanput oko njega silno zazviždalo i zazvižgalo. Pogleda on, a pun jama zmija i dolaze sa svih strana, a u sredini Kačec s krunom.Domisli se odmah kako u tu jamu dolaze zmije zimu prespavati pa se silno uplaši i sakrije se iza kamena.Sve su zmije od lisja što ga voda nanesla napravile lišćenu postelju, a onda su jena po jedna neki kamen trikrat oblizale, koji je usred jame bil i čuval ga je Kačec, pa su odmah zaspale. Kad je i Kačec zaspal ohrabri se dečkić i priđe kamenu. Pogleda ga i pomisli – ako su sve zmije oblizale ovaj kamen i zaspale i ja bih to mogao. Nema što jesti, niti piti, pa bi mi bilo lakše ako bih spavao.Napravi i on sebi postelju od lišća, obliže kamen i odmah zaspi. I cijelu zimu prespava.Na Jurjevo zmije su se probudile i iz jame izašle. Probudio se i dečkić. Bilo mu je malo lakše jer su zmije otišle, ali i dalje ne može van, a glad ga svladala.Kad odjednom kroz luknju upadne u jamu jaganjac. Zagrlio dečkić jaganjca, mazi ga i tetoši i sve gleda gore hoće li ga doći netko tražiti. I stvarno čuje on pastire kako govore - Janjec je opal u jamu, al je lukna tako mala, da nitko od nas ne može nutra.Kad ih je čuo zakriči on što je jače mogao: - Tu je vaš janjec, tu sam ja, onaj dečko, koj je vu jesen izginil! Morbit me se još kaj sečate?Doneli oni uže, izvukli janjca i dečka, ali ga jedva prepoznaju. Mršav i vlasat, blijed od tame, zelen od vlage. Čudili se čudom velikim:
    - Kak si mogel vu toj jami biti još živ? Čudili se još više kad im reče da su ga zmije spasile.

  12. #12
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Kralj ište orlovu krunu
    Podunavlje

    Još jedna priča, sačuvana u Hrvata sa granice Mađarske i Hrvatske, o hrabrom, poduzetnom i trpljivom kralju i zmaju koji je volio svoje ovce i skupo, ali pošteno naplaćivao svoje znanje.

    Nekada davno, u primorskom kraju bila velika kraljevina, kojom su vladali kralj i kraljica. Bili vrlo bogati, imali veliku vojsku, krasan dvorac, ali nisu imali djecu.Jednog dana u dvorac je stigla stara baka, te u kralja prosila koricu kruha, a on je pozove za stol i nahrani je kraljevski.Baka se zahvalila kralju, te je razgovarajući s njim saznala za njegovu muku, te mu je na kraju rekla: Kralju - imat ćeš djece, ali samo ako tvoju kraljicu okruniš orlovom krunom.A kruna se nalazi u orlovom gnijezdu na suhom hrastovom dubu, visokom do samog neba, preko sedam gora, peko sedam mora, na vrhu brijega u ogromnoj crnoj šumi.Baka ode svojim putem, a kralj okupi četu svojih najvjernijih junaka, oprosti se od kraljice, dogovori se s njom, prilično razumno, da ga čeka devet godina i jedan dan, te krene u potragu za krunom.U tri su godine preplovili sedam mora, prošli sedam gora, i stigli u nepreglednu crnu šumu, mučeći se i ratujući cijelim putem, te se kraljeva družina već prepolovila,
    kada ih je u sred šume zaustavio strašni zmaj, rigajući plamen.Kralj se odluči pregovarati sa zmajem ne bi li sačuvao svoje ljude, te se na kraju pogode - čuvat će oni zmaju tri godine ovce, a zmaj će im reći kako da dođu do hrastovog duba i orlovog gnijezda.Nakon tri godine - zmaj im pokaže put - te oni stignu do duba, ali nikako nisu našli načina da se popnu uz njegovo strmo deblo, nego puste konje na pašu, te počnu kovati planove.U to ih nadleti ogroman orao, zgrabi jednog njihovog konja i s njim odleti u visine.Ponovi se to i sutradan, pa se kralj dosjeti i naredi da ubiju jednog konja, te njega zašiju u konjsku kožu.I tako, orao ugrabi kralja te ga odnese svojim orlićima za hranu, a kralj se upusti
    u boj s ogromnim ptićima, osvoji krunu i spusti se s njom niz hrastov dub.Krenu oni nazad, ali opet moraju preko Zmajevog kraljevstva, a on kaže - pustit ću vas, ali mi morate još tri godine ovce čuvati.
    I kralj opet pristane, ne želeći da njegovi vjerni junaci poginu u borbi s nadmoćnim zmajem.No dogodi se da svi oni poumirali ili poginuli u borbama s vukovima i drugim zvijerima za te tri godine služeći zmaja, te ostao živ samo kralj.Kada je prošlo tri godine, pusti ga zmaj, te kralj krene prema svom kraljevstvu i putovao je do njega cijele tri godine.A kada je stigao, umoran, prljav i zarastao nitko ga nije prepoznao u gradu, gdje se upravo taj dan trebala njegova kraljica udati za drugoga.On skine svoj prsten te ga po jednoj krčmarici pošalje u dvorac, kraljica sva sretna dojuri k njemu, te umjesto svadbe proslave kraljev povratak, a kralj je okruni orlovom krunom.
    I kako je baka prorekla - rodi mu kraljica tri sina, kraljevali su dugo, bili sretni i oni i njihovi sinovi, a narod ih je po dobru zapamtio.

  13. #13
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Odolinu nije odolio
    Okolina Makarske

    Priča o jednom dalmatinskom zmaju, zaljubljenom zmaju, zmaju punom povjerenja, ali nesretnom i nevoljenom, na žalost...

    U okolici Makarske živjela je nekada davno lijepa djevojka Mare. Jednom, kada je u ranu zoru plijevila žito ugleda ljutog zmaja. Uplaši se, počne bježati, ali zmaj je uhvati raljama, te ju odnese u duboku jamu. Ostala je Mare u jami godinu dana i zmaju dijete podarila. Tada je molila da je pusti majci u pohode.Zmaju je Mare bila draga, no nije ju htio pustiti, sve misleći da se neće vratiti. - Nećeš se više vratiti u jamu, govorio je, čedo će nam se rasplakati i suze liti za majkom.Mare mu ipak zaklela kletvom najvećom da će opet doći u jamu, pa zmaj popusti i lijepo je isprati majci. I još joj je u polasku rekao:- Lijepa moja Mare, na povratku ti naberi svakog lijepog cvijeća, ta jadna ga
    ovdje nemaš, samo nemoj cvića odolina! Ne beri ga, od odolina mene boli glava, bolom se razboliti mogu jadan!Tako Mare doma bila, pa se opet uputila mužu svome ljutom. Verući se zmaju u jamu, na obroncima svakog cvijeća nabrala, a najviše u vrištinama nabrala cvijeća odoljena, te je cijelu pustu jamu ukrasila.I cvijet odoljen naudi zmaju. Prostre se on glavom na stijenu, a Mare svoje čedo uzela u naručje i pobjegla domu bijelome.

  14. #14
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Sedam vlašića

    Jednom davno, ne tako daleko živjela u susjedstvu dva cara u dvije carevine. U jednoj je carevao car Petar, a u drugoj car Tatarin. Car Petar je imao prelijepu kćer, a car Tatarin veliku vojsku, pa kada je car Tatarin poručio caru Petru da će doći po njegovu kćer, a ako mu je ne da – poharat će mu cijelu carevinu – car se Petar domislio lukavstvu.Glasniku cara Tatarina ispriča da mu je kćer umrla, te da sebi traži drugu caricu i tako ga otpravi.A kada glasnik ode, car Petar sagradi veliku i čvrstu kulu, opremi je sa svim potrebitim kako bi dvije duše u njoj mogle tri godine boraviti, raspusti svoje sluge i reče im da svakome tko pita moraju reći da je caru Petru kći umrla, a da je on otišao u svijet, tražiti sunčeve dvore kako bi se s njime
    vodio učene razgovore.Car Tatarin ne povjerova svom glasniku, dođe s velikom vojskom u kralja Petra carevinu, no nađe dvore puste, Petrovi podanici ispričaju mu ono što ih je car naučio, te se on vrati u svoju carevinu, tužan i bez carice, no nije niti ratovao niti harao, nego je sve prošlo u miru.Nakon tri godine, prema uputama samog cara Petra razvale sluge kulu,
    no car izađe iz nje tužan, da tužniji ne može biti.Iz kule mu je na tajnovit način iznenada nestala njegova kćer ljepotica.Razglasio on po cijelom kraljevstvu da daje nagradu i kćer i carstvo onomu tko mu kćer pronađe, tražili je mnogi junaci, no nitko ju našao nije.
    U to vrijeme, okovan u zatvorima cara Petra bio jedan zatvorenik, na smrt osuđen, pa on poruči caru da će mu naći kćer, ako ga oslobodi kazne.Car ga pozove, dogovore se oni, car naredi da uzniku skinu okove, opremi ga i pošalje u svijet, ne bi li mu kćer pronašao.
    Tako je osuđenik, putujući svijetom i tražeći carevu kćer prošao devet svjetova i bezbroj carevina, te jedne večeri stigne pred neku kuću, uđe unutra i tamo vidi staru baku.
    Priđe joj, poljubi joj ruku i reče - Pomozi Bog, majko!Baka ga počasti, a on joj sve po redu ispriča kakvim poslom po svijetu putuje, gdje je sve bio i gdje je sve za carevu kćer pitao.
    A baka mu na to veli da je on, time što ju je nazvao majkom i poljubio joj ruku postao njezin sin i da mu ona svakako želi pomoći, no ne zna gdje se careva kćer nalazi.Ali, rekla mu je baka da ona ima pet sinova, pet strašnih zmajeva, od kojih je svaki najbolji na svijetu u onom što radi, pa bi valjalo njih pitati.Zmajevi su, rekla mu je baka, oštre ćudi i ne vole kršćanske duše,
    pa će ga ona sakriti, dok sinovima zmajskim ne objasni tko je on i što treba.Tako su i napravili, baka njega sakrila pod korito, zmajevi se sve po jedan vraćali domu, a kada su se svi skupili, a neki od njih i osjetili miris nepoznati – baka im sve objasni, objasni im i kako je posinila putnika – osuđenika, te se on na kraju otkrije, pobratimi sa zmajevima, izljubi se s njima, no nije lako bilo to bratimljenje i grljenje, oštre su krljušti u zmajeva, jadnik je «tri oke» krvi prolio dok se sa svima njima poljubio, no, nakon svega večeraše u miru i zadovoljstvu.Sutra dan zmajevi, pobratimi krenu u svijet i sva petorica traže carevu kćer, te na kraju, najbolji tragač među njima otkrije kako je ona u dvorima strašnog sedmoglavog zmaja, kojega nitko na svijetu još nije pobijedio.Sjednu oni, te naprave plan kako će sva šestorica, pet zmajeva, zajedno sa svojim pobratimom napasti sedmoglavog zmaja.Najvještiji od njih kradom uđe u dvor sedmoglavog zmaja, dok je spavao carevoj kćeri na krilu, pozdravi se s njom, objasni joj sve, te ona polako makne svih sedam zmajevih glava sa svoga krila, a zmaj pobratim, najtiše što je mogao posadi djevojku na leđa i odleti s njom iz dvora.Naravno, u zmajskoj prirodi je da imaju lagan san, te se sedmoglavi zmaj odmah nakon toga razbudi, i ljutit kako samo sedmoglavi zmaj može biti, krene u potjeru.No, zmajevi i njihov pobratim su se priredili za bitku.Zmaj koji je bio najvještiji zidar na svijetu, istog trena sazida ogromnu visoku kulu , te se svi oni sa djevojkom u kulu zatvore.Kada je sedmoglavi, ljutiti zmaj stigao pred kulu, raširi svojih sedam glava, iz svake počne silnu vatru rigati, dim i jara zamračili su svu svjetlost na nebu, a zmaj počne udarati što repom, što strašnim glavama po kuli i ubrzo ju je srušio do temelja.
    Onako ljutit nije niti gledao zmajeve niti njihovog pobratima, nego samo uzme djevojku, stavi je pod krilo i s njom se vine u visine.Ali onaj od braće, što je bio najbolji strijelac na svijetu, odapne strijelu i s njom pogodi zmaja sedmoglavog ravno u njegovo zmajsko srce.Ovaj ispusti djevojku, i ona s velike visine počne padati, no tada zmaj, koji je bio najvještiji u hvatanju, toliko vješt da je mogao grom u ruke uhvatiti, pritrči, te uhvati djevojku, tako spretno da se nije ni stresla niti uplašila.Ostali tad uzlete, te posmicaju zmaju svih sedam glava prije nego što je dotakao zemlju, a onda se skupe i povesele što su tako lijepu
    djevojku spasili.No, ubrzo se počnu prepirati oko toga čija je sada djevojka. Pobratim osuđenik kaže – moja je jer da je ja nisam tražio ne bi ste ni vi pronašli i spasili, najbolji tragač među njima kaže – meni pripada jer sam pronašao gdje je bila skrivena, najvještiji zmaj kaže da je njegova jer ju iz zmajevih dvora oteo, treći kaže moja je jer sam kulu sazidao, četvrti veli
    nije – nego moja jer sam zmaja u srce pogodio, a peti opet misli da je njegova, jer sve bi to bilo uzalud da on djevojku nije spretno uhvatio – stradala bi da je na zemlju s te visine pala.
    Sve tako se prepirući putuju po svijetu, dižu buku, pa kad sretnu jednu baku odluče je zapitati što da rade.A baka njima kaže da je vjetar njen sin, te da on svakako mnogo toga zna,
    ali ni ona, ni njezin sin nisu sposobni presuditi u takvom sporu, pa ih naputi da odu u mjesečeve dvore. Mjesec vidi i zna mnogo više od vjetra, pa će možda njegova majka o tome bolje prosuditi.Upute se oni do mjesečevih dvora, ispričaju sve svoje muke mjesečevoj
    majci, no ona im također nije željela presuditi, nego ih je uputila sunčevoj majci, govoreći im da njezi sin, zlatno sunce sve na svijetu vidi, pa će valjda njegova mati najbolje znati kako da oni riješe spor oko djevojke.I tako pet zmajeva, njihov pobratim i careva kći stignu u blistave sunčeve dvore, gdje ih je saslušala mudra sunčeva mati.A onda ih je pitala imaju li oni majku, pa kada su joj potvrdno odgovorili i još joj ispričali kako im je i osuđenik pobratim – ona im kaže- najbolje je da vi svoju majku pitate, jer ona poznaje svakog od vas najbolje, a i vašeg
    pobratima, jer da nije tako, ne bi ga posinila, a svaka majka najbolje zna svojoj djeci pravdu podijeliti.Razmisle oni, te zaključe da sunčeva majka ima pravo, stave pobratima i djevojku na leđa i vrate se vlastitom domu i majci.A ona sasluša sve njih, sasluša i djevojku i presudi ovako:Najbolje je da ja ovu carevu kćer posvojim, te da ona vama šestorici bude sestra, pa vi nju pazite i čuvajte i zauvijek prekinite svađe oko nje.A vjetrovoj, mjesečevoj i sunčevoj majci se svi zajedno zahvalite jer su vas lijepo primile i nijedna vas nije loše savjetovala.I tako oni sretno žive do dana današnjeg, u svojim dvorima i mogu se vidjeti na noćnom nebu.Osim kada krenu u posjete majkama vjetra, mjeseca i sunca. Taj put traje od Jurjevdana ( 23. travanj) do do svetog Vida ( 15. lipnja) i tada se Vlašići ne vide na nebeskom svodu.

  15. #15
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Vanja Spirin - Hrvatski mitovi i legende

    http://www.seljacionline-forum.com/s...33#post1209733

  16. #16
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Legenda o Crnoj kraljici (Kraljica od jezera ? Vila velebitska?)

    Legenda o Crnoj Kraljici

    Teška sparina morila nekoliko nedjelja poljane i gore. Ljudi i životinje, livade i vrtovi čeznuli su za okrepom, blagom kišicom. Sama Crna Rijeka, koja je veselo žuborila između strmih litica, bijaše se osušila. Samo u malim kamenitim izdubinama podržavala se po koja kap vode, koju su posvuda tražile sitne ptice, da utažu ljutu žeđ. Povenula bila i trava kraj obale, koja je prije vrlo bujno rasla. Izdaleka i bliza dolazio narod ovamo, jer je bio naučan, da kod Crne Rijeke nađe vode i okrepe. Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom.
    Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilènske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod.
    Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapavati od žeđi i narod i blago a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu.
    Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima. – Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako kažu, kraljica povukla u podzemne vilinske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Odjednom dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine.
    Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke ‚Crne Kraljice‘.
    Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: ‚Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali češ biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta.


    "Priča o Plitvičkih Jezerih". Po narodnom pripovijedanju napisao H. Krapek. U Zagrebu 1888., pak: Širola, Na Plitvička jezera, str. 37-42.
    iz
    Prof. Dragutin Franić, "Plitvička Jezera", Zagreb, 1910, str. 231

  17. #17
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    1. CRNA KRALJICA

    (medvedgradska, Barbara Celjska ?)

    Mnoge su legende o toj crnoj kraljici. Pretpostavlja se da se radilo o Barbari Celjskoj. U svim mjestima gdje je imala svoje posjede pričaju se priče o njenoj zloći i okrutnosti. Da li je bila zla ili nesretna, tko zna. Možda jedno i drugo. U svakom slučaju razbuđuje maštu.
    Barbara Celjska ( 1392. — 11. srpnja 1451. ), carica Svetog Rimskog Carstva i kraljica Ugarske i Češke, bila je druga supruga Žigmunda Luksemburškog .
    Barbara je bila kćerka grofa Hermana II Celjskog i grofice Ane od Schaunberga .
    Već 1406 . godine spominje se kao žena kralja Žigmunda Luksemburškog i ugarska kraljica , iako je njihov brak sklopljen tek kasnije u 1408 . godini. Njihovo vjenčanje dalo je Žigmundu podlogu za zahtjev da nastavi vladati kraljevstvima koja je dobio brakom sa svojom prvom ženom, Marijom Anžuvinskom , budući da je Barbara držala jaka nasljedna prava na ugarski tron. Iz istog razloga se Barbarina rodica Ana udala za Vladislava Jagela , udovca Marijine sestre Jadvige . Žigmund je Barbaru uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala kao regent za vrijeme njegovih izbivanja iz Ugarske u periodu između 1412 . i 1414 . godine, te 1416 . i 1418 . godine.
    Barbara je Žigmundu rodila njegovo jedino dijete, kćerku Elizabetu, koja se kasnije udala za Alberta II Habsburškog. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414 . godine. Već 1419 . žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420 . nosi titulu češke kraljice, a 1437 . je okrunjena za češku kraljicu. Od 1433 . godine, odnosno od izbora njenog muža za cara, Barabara je nosila titulu carice Svetog Rimskog Carstva.
    Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se inicijativi da se prijestolonasljednikom proglasi Albert II Habsburški , pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. Novi kralj Albert zatvorio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i uprkos prividnom pomirenju s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge 11. srpnja 1451 . godine.
    Barbarin je suvremenik, Enea Silvio Piccolomini , (poslije papa Pio II) opisivao njen život kao razuzdan i poročan, a historičari su je nazivali spletkaricom, ali je na političkom djelovanju pokazivala oštroumnost i političko umijeće.



    2. Crna Kraljica ~ Barbara Celjska

    Najpoznatija mitska stavnovnica Medvednice je Crna kraljica. Razne legende o ovoj moćnoj vladarici se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Ona je, primjerice, prema predaji stvorila i Plitvička jezera: nakon velike žege i sparine koja je mučila narod, a ni nebo se ne htjede smilovati i poslati spasonosne kapi kiše, pojavi se na poljani Crna kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom. Ona pošalje silnu kišu, spasi narod od suše, i stvori Plitvička jezera.

    Smatra se da je prvotno ova mitska figura nastala iz priča koje su se spredale u narodu o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, glavnog aktera u priči o Veronici, nesretno okončaloj u Velikom taboru. Kažu da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova u kojima je živjela, a među njima je i Medvedgrad.
    Stara legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije.

    Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njen posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njen ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge.

    Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko nije htio pomoći Crnoj kraljici da obrani svoj dom zbog njenog groznog ponašanja prema svima. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke.
    Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njeno zlato.
    Postoji čak jedna priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju što čuva zlato, ali ipak se nije usudio uzeti ga, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerovatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu, ili nekom drugom gornjogradskom lokacijom. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Neki su pokušali, ali u zadnji čas ustuknuli od straha pa se čini da ipak prokletstvo nikad neće osloboditi skrivene hodnike grada.

    Ove priče su čak potaknule jednu potragu za blagom u 18.stoljeću, piše u Krčelićevim kronikama. Kaže se da su za tu priliku Juraj Jelačić i Zagrepčanin Karlo Softić platili jednog mladog grbavca, kojeg je planina netragom progutala.

    Srednjevjekovni grad Medvedgrad nije jedino sljemensko odredište priča o Crnoj kraljici. Jedne su godine, kažu, presušila sva vrela u okolici, osim dubokog bunara u Medvedgradu. Ljudi iz okolice su došli moliti od Crne kraljice vode iz njenog zdenca, no ona ih bez razmišljanja odbije. Ljudi nastaviše lutati po opasnoj šumi, dok ne dođoše do mjesta na kojem dotad nije bilo nikakve vode, a sad se pred njima zrcalio izvor. Istodobno je vrelo u Medvedgradu presušilo, a čudesni novonastali izvor dobije naziv Kraljičin zdenac.

  18. #18
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Mit o Argonautima i legenda o osnivanju Pule

    Za razumijevanje mita važno je znati kako se u to vrijeme Dunav zvao Ister, te se na ovom mitu temelji mišljenje mnogih da je tako nastao i naziv Istre.Mnogi su antički zemljopisci smatrali Dunav rijekom s dva ušća. Imajući čak ovo u vidu i tako ćemo malo teže shvatiti čudni put Argonauta. Bez obzira, i ovo je mit koji se veže za Istru.

    Po legendi tesalski kralj Pelija šalje grupu odvažnih ljudi pod vodstvom heroja Jasona iz Tesalije u Kolhidu. Cilj putovanja bio je oteti kolhiđanima runo zlatnog ovna. Argonauti kreću na put lađom Argo. U krađi zlatnog runa pomaže im kći kralja Kolhide, Medeja, koja potom, zajedno s Argonautima bježi lađom Argo te se vraćaju u Grčku.
    Po otkriću pljačke njihovog blaga, kolhiđani organiziraju potjeru za Jasonom, a potjeru vodi Medejin brat Apsirt. Argonauti bježe Dunavom do Save pa manjim rječnim tokovima dolaze nekako do Istre (podsjećam vas, ovo je mit, a ne predavanje iz zemljopisa). Konačno stižu do Cresa i Lošinja. No, kolhiđani ih prate u stopu i kod ovih otoka dolazi do nove bitke. Medeja, namamivši brata Apsirta, omogućuje Jasonu da Apsirta ubije.Kralj Ejet, dođe po tijelo svoga sina, obustavi potjeru te se sa svojom vojskom vrati u Kolhidu.
    Jazon, Medeja i Argonauti nađu utočište u Histrii. Tu na izvoru vode (izvor vode i dan danas postoji u Puli. Rimljani su od njega napravili hram Nimfej) stvore grad Polai, grad bjegunaca, današnju Pulu.

  19. #19
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Istarska Atlantida

    Pred Rovinjem nalazi se niz manjih otoka: Sveti Andrija (Crveni otok), Sveta Katarina, Pirusi, Dvije sestrice, otočić Sedam dlaka, Sveti Ivan...
    Legenda kaže da je točno na dan smrti Svete Eufemije, zaštitnice Rovinja, negdje u 6. ili 7. stoljeću, a možda i ranije, uslijed jakog potresa nestao cijeli jedan poluotok na kojem je bio grad Cissa. Pretpostavlja se da se potonuće grada uslijed siline potresa desilo naglo, a ne postepeno. I dok su pojedini djelovi poluotoka danas negdje pod morem, dio kopna ostao je vidljiv i danas, a to su upravo ovi mali otoci kod Rovinja.

    Cissu spominje još Plinije Stariji (1. st. n.e.), spominju ju i sinodski spisi koji datiraju iz 6.i 9. st.n.e. Zna se da je u neko doba grad bio poznat po proizvodnji boja.
    Pretpostavlja se da je danas grad u morskim dubinama u blizini otočića Sveti Ivan. Za vrijeme Franje Josipa 1890. godine na ovu je lokaciju poslan brod Laudon s ciljem ispitivanja vjerodostojnosti priča. "Ronilačku opremu" ovog doba možemo samo zamisliti, ali je u zapisniku i slijedeće:
    Rubni dio Cisse ronioc je pratio u dužini od 30 metara, koliko je uostalom najduže i mogao zbog tadašnje opreme.

    " Tek što sam se spustio u dubinu mora, stigao sam do mjesta prekrivena ostacima zidova što su me, pošto sam ih proučio, uvjerili da se radi o zanatskoj konstrukciji. Ja, jer sam zidar, mogao sam utvrditi i tragove žbuke. Nastavljajući uviđaj okolnog podmorja, zapazio sam u produžetku red zidova i prostore kojim su prolazile ceste."

    O postojanju Cisse pričaju mnoge legende, iako njezino postojanje nije nikada dokazano. Ono što je definitivno istina je da se u morskim mrežama ribara koji su ribarili na ovom području znalo naći ostataka amfora, cigli, četvrtastog kamenja...

  20. #20
    zbrčk Kaiax's Avatar
    Član od
    Mar 2009
    Postova
    2,028
    Zahvala
    362
    Ima 257 hvala u 170 postova

    Normalno Odgovor: Hrvatske legende, bajke, priče...

    Istra - zemlja divova

    Stara legenda kaže kako su nekad davno, prije nego su Istru naselili ljudi, u dolini Mirne živjeli divovi. Glavni div bio je div Dragonja. Zvali su ga i div orač jer je zaorao brazdu od Ćićarije prema moru. Ista legenda kaže da je voda kroz brazdu počela teći vrlo polagano i da je zato div Dragonja prozvao rijeku Mirnom (a i žena diva Dragonje zvala se Mirna).
    Divovi su izgradili niz gradova u Istri: Motovun, Vrh, Sovinjak, Oprtalj, Završje, Roč, Grožnjan... Bili su toliko veliki da su, radeći svaki na svom brdu, jedan drugom dodavali alat. Po legendi, nakon što su napravili sve gradove, ostalo je još malo kamenja i tako je nastao Hum – najmanji grad na svijetu.
    U bogatstvu istarskih legendi postoji još i ona koja kaže da je dan danas živ sin diva Dragonje, div Gorazd i da se skriva u istarskim šumama.
    A postoji još jedna priča. Priča tvrdi da je po nalogu biskupa Tomasinija uređivano korito rijeke Mirne, a prilikom radova na rječnom koritu nađeni su divovski kosturi.
    Legende o divovima i priče o nađenim divovskim kosturima inspirirale su i Vladimira Nazora pa je nastao "Veli Jože", div koji je mogao rukama tresti zvonik crkve u Motovunu.

Stranica 1 od 2 12 ZadnjiZadnji

Tags for this Thread

Bookmarks

Bookmarks

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •